Kada se nakon tri godine provedene u Arabiji Pavao vratio u Jeruzalem, ljudi su se sjećali samo Savla – progonitelja Crkve, ali apostol Barnaba je u njemu prepoznao prijatelja i učenika (Dj 9, 26-30). U početku se u Djelima apostolskim spominju kao ”Barnaba i Pavao”, a kasnije se taj naziv mijenja u ”Pavao i Barnaba”. U nekom trenutku učenik je postao učitelj. U to vrijeme među kršćanima razvile su se dvije struje – jedni su smatrali, među kojima i Barnaba, da ljudi neće zaslužiti spasenje ako se najprije ne obrežu po Mojsijevom Zakonu, dok su drugi držali, među kojima i Pavao, da se obrezanje mora ukinuti i da evanđelje treba propovijedati svim narodima. Na Jeruzalemskom saboru Pavlovo učenje je potisnulo Barnabino. Barnaba se nije htio odreći svojih stavova, te se razišao s Pavlom i otišao na svoju stranu. No, iako se nisu slagali, Pavao i Barnaba postali su Kristovi mučenici, svatko na svojoj strani – jedan u Rimu, drugi na Cipru. Nebo ih je pomirilo.
Učenici su dirnuti skorim odlaskom Učitelja i on im, da ih utješi, govori o onome što naziva ”kućom Očevom”, gdje im ide ”pripraviti mjesto”. (Iv 14,1-6) Gospodin često govori o toj ‘nagradi’ koju im je izborio svojom smrću i uskrsnućem. To nas podsjeća na odnose u našim obiteljima, između nas i naše djece, između roditelja, djedova i baka, punica i zetova, svekrva i snaha, gdje često znamo čuti: ”Sve smo im dali!”, zamišljajući neizgovoreno: ”a to uopće ne poštuju.” Istina, mnogi od roditelja prepoznaju da su njihova djeca odrasla i da imaju obitelj, a opet očekuju da će obiteljski ustroj ostati isti, da će obitelj slaviti iste praznike, kao i da će ih njihova djeca i dalje zvati svaki dan. Takvo ponašanje može djecu i njihove obitelji opterećivati. Zbog toga u mnogim obiteljima postoje sukobi, manji ili veći. O tome se jako mnogo priča. Kao tate i mame neprestano griješimo, bilo da odgajamo sina ili kćer ili oboje, odgajamo li jedno dijete ili više njih, odgajamo li dijete s mužem, ili kao samohrani roditelj. Svojim riječima, stavovima i djelima posjedujemo sposobnost blagoslivljanja ili proklinjanja identiteta svoje djece. I zato je najvažniji ‘posao’ roditelja duboka empatija prema djeci, do mjere oca izgubljenog sina, koji svoju kuću drži otvorenom, uvijek se nadajući. Kažu da ”roditelji trebaju napuniti djetetovu posudu samopoštovanjem tako visoko da ostatak svijeta ne može napraviti dovoljno rupa, kako bi se ona ispraznila.’’ (Alvin H. Price) Konačno, naše roditelje moramo i dalje voljeti. Slušajmo njihove priče bez obzira koliko su nam ih puta ispričali, makar nam bili naporni ili dosadni. Gospodin također neprestano priča o onome što je učinio za nas.
Tri životna pravila sv. Franje Saleškog. ”Prvo pravilo je pravilo svetoga Pavla: ”Onima koji Boga ljube sve se okreće na dobro!” (usp. Rim 8,28) I doista, jer Bog posjeduje moć i mudrost da zlo okrene na dobro, za koga bi on to trebao činiti ako ne za one koji mu se daruju bez pridržaja? Čak grijesi, od kojih neka nas Bog sačuva u svojoj dobroti, postat će božanskom Providnošću na spasenje onima koji su Božja svojina. Nikada David ne bi dosegnuo dubinu svoje poniznosti da nije pao u grijeh niti bi se Magdalena ikada uzdigla prema visini svoje ljubavi prema Bogu da joj nije tako mnogo oprošteno i nikada joj ne bi bilo oprošteno da nije sagriješila. Drugo pravilo: On je tvoj Otac, inače ti ne bi zapovjedio da moliš: ”Oče naš, koji jesi na nebesima.” Čega se bojiš ako si dijete Oca bez čije volje ne pada čak ni vlas s tvoje glave? Jedno je samo potrebno: ljubiti ga i služiti mu. ”Sjećaj me se”, reče on svetoj Katarini Sienskoj, ”i ja ću se sjećati tebe.” Treće pravilo je ono koje je naš Gospodin dao svojim apostolima kad ih je poslao u svijet bez novca, štapa, cipela, torbe i odjeće. Pitao ih je: ”Kad sam vas poslao u svijet, je li vam nešto nedostajalo?” (Lk 22,35) I morali su odgovoriti: ”Ne.” I ti moraš odgovoriti: Ne. Bog te do sada nije napustio. Bog tvoj je s tobom! Ne boj se zla koje ti svijet može učiniti.” (Izvadak iz knjige Misli sv. Franje Saleškog)
Isus vidi da je sve više ljudi koji ga slušaju i slijede njegovo učenje. Mogao se time hvaliti, ali čini upravo suprotno: ”Što ja zborim, zborim kako mi je rekao Otac.” (Iv 12,44-50) Otac će za Njega reći: ”Ovo je Sin moj, ljubljeni, njega slušajte”, ali Isus ipak kaže da ne treba vjerovati u njega, nego u njegova Oca koji ga je poslao. Jedan na drugoga ”prebacuju” zasluge za uspjehe. Ponizni Bog. Cijeli život Isus je ponizan, ne bahati se što je izabran da svijetu navijesti Radosnu vijest. Sjajan je to primjer za sve nas koji smo ”na terenu”. Blago koje nam je povjereno i uspjesi ne smiju u nama stvarati mišljenje da smo bolji od drugih. Vjerovati u Krista znači vjerovati u ”nevidljivog” Oca kojeg možemo opipljivo ”vidjeti” smo kroz Isusa. To nam je ponekad teško shvatiti i prihvatiti, pa si zato poberemo lovorike i aplauze, i umislimo si da smo super. Ali poniznost je ta koju Bog posebno voli. Gospodin ju voli jer je i sâm ponizan. Spušta se prema nama, ponižava se; ne nameće se, ostavlja prostora. I zato od nas traži da neprestano ispovijedamo vjeru ”u jednoga Boga, Stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivog i nevidljivog (…).” Činiti dobro je kao sudjelovati u pripremi za maraton – što više treniramo, to smo bolji. I ”s vremena na vrijeme” (Prljavo kazalište) dogodi se da pobijedimo, ali ni tada ne smijemo zaboraviti: ”Illum oportet crescere me eutem minui.” (Ioannem 3,30) Bog treba ljude koji se pouzdaju u Njega, a ne u sebe i svoje planove.
”Ljudi su kao školjke, moraš ih otvoriti na hiljade da bi pronašao biser.” (Balašević) I makar znamo da ne postoji čovjek, ma koliko sposoban bio, koji može nositi cijeli svijet na ramenima, naš su Japica nas nosili. Bili su nam jako dobri. Imali smo sreću da nam ih je dragi Božek dal. Poput apostola Barnabe, bili su nam svima utjeha, hrabrili nas i štitili u podnošenju različitih oblika trpljenja i savjetovali nas u pronalaženju rješenja. Kažu da je ”neustrašivost vrlina, tj. želja za ispunjavanjem svoje obaveze.” (Wikipedija) Naš su Japica svoj život shvatili kao obavezu da žive za nas, i u tome su bili neustrašivi. Hvala vam, dragi naš Japica, što ste nam pomogli u odrastanju.
Isusovim suvremenici nije bilo lako razumjeti Kristovu osobu. Gledali su ga, slušali, čak i doticali, a ipak su često bili u nedoumici: ”Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?” (Iv 6,60-69) Dvije tisuće godina kasnije, nalazimo se u istoj situaciji. Čini se da sve ukazuje na to da je Krist neshvatljiv, ali se ustvari radi o našoj ‘nesposobnosti’: ”(…) nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca.” Prepoznati u Kristu Sina Boga živoga milost je dana od Oca. Da li to znači da nekima nije dano? Ako je tako, onda nisu ni krivi. Nama je dano, a zašto smo onda često u duhovnom ”lockdownu”? Zato jer se Donositelj Božje istine nalazi pred zatvorenim ljudskim srcem. Isus nas pita: ”Želite li i vi otići?” S Petrom odgovaramo: ”Kome da idemo, Gospodine? Ti imaš riječi života vječnoga! Mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.” Ne ‘znamo, pa vjerujemo’, nego obrnuto – ‘vjerujemo i znamo’. Skolastici su govorili: ”Credo ut intelligam” – Vjerujem da bih spoznao. Treba vjerovati Isusu, i onda ćemo spoznati tko je i što je On. Vjera čovjeka vodi do spoznaja do kojih ne bi došao ako bi se zatvorio u puku racionalnost. Treba se prostrijeti pred Gospodinom, baciti mu se u naručaj, pasti mu oko vrata i pjevati: ”Dao sam ti dušu, srce sam ti dao. Ništa više nema, al’ mi nije žao.” (Alen Slavica, Dao sam ti dušu).
Isus upozorava učenike da će zbog njega trpjeti. Ne obećava im lagan život. Njihovo svjedočanstvo za Njega donijet će im napetost i razdvajanje od roditelja i obitelji, prijatelja i drugih, a neke će od njih zbog Njega i pogubit. Zbog toga ih neprestano poziva da budu ustrajni. (Lk 21,19) Ono što im obećava jest da će im dati riječi i mudrost koje će ih držati čvrsto uz Radosnu vijest. Općenito smo zadivljeni ustrajnošću prvih kršćana, i dobro je tako, ali ne zaboravimo da i danas ima kršćana koji su vjerni riječima i primjeru Isusa Krista. Oni se, unatoč ratovima, revolucijama, prirodnim katastrofama i epidemijama, ne boje ostati vjerni Gospodinu, vjeruju u Božji plan dobrote i milosrđa i ništa ih ne može odvojiti od Njegove ljubavi. ”Još se nisu rodili svi koji trebaju, niti je sva trava nikla. Mnoge još oči neprobuđene spavaju kao obećana ljubav, ni pružena ruka grčevito pokretom nije izvukla iz čovjeka njegovo najbolje djelatno blago. U svojoj zipci još spava vojska čovječanstva i zadatak da krči i gradi, i da blagoslivlje.” (Tin Ujević, Hrvatska revija, 1932.)
”Želja za Bogom zapisana je u srcu čovjeka, jer je čovjek stvoren od Boga i za Boga; Bog nikada ne prestaje privlačiti čovjeka k sebi.” (Katekizam Katoličke Crkve, 27) Bog nas ljubi, On želi naše prijateljstvo. Želi nas uza se, obećava nam vječni život, ne po našim zaslugama nego po zaslugama njegova sina Isusa. Voli nas bezuvjetnom, besplatnom ljubavlju. On je ”platio” naše dugove. On postaje hrana, daje nam se u cijelosti, ništa ne zadržava za sebe. (Iv 6,44-51) Uistinu, dragocjeni smo. Poštujmo zato sebe i druge. Nismo bilo tko. ”Ne trebamo se bojati trpljenja, nerazumijevanja i kritika, gubitka ugleda i ekonomskih prednosti kako bismo ostali vjerni Evanđelju, nego više toga da tratimo svoju egzistenciju tražeći beznačajne stvari, koje život ne ispunjavaju smislom. Zasigurno se osjećamo samo poput malenih kamenčića, a ne kao stijene, ali nijedan kamenčić nije beskoristan, štoviše, u Isusovim je rukama dragocjen jer ga On uzima i oblikuje svojim Duhom kako bi ga postavio na pravo mjesto” – govori nam papa Franjo.
”Ako izgubim tebe, ja izgubit ću ljubav, beskrajnu sreću koju pružaš mi ti. Ako izgubim tebe, ja izgubit ću nježnost i toplinu tog gnijezda koje svili smo mi. Ako izgubim tebe, ja izgubit ću sve…” – vječno pjeva s Oliverom naš nebeski Otac. On zna da samo ljubav može privući i promijeniti ljudsko srce. Ne može ga se ničim ”kupiti”, osim ljubavlju. Bog je zato poslao svog sina da nas voli, ”da nikoga ne izgubi”. (Iv 6,39) Nikoga. Jer ako bi se to, u nekom filmskom scenariju i dogodilo, izgubio bi sebe, svu ”nježnost i toplinu gnijezda”, a On to neće dozvoliti jer jednostavno ne može, ne može zato što smo mu dragocjeni. On je otac koji svaki dan izlazi na trijem s čežnjom u srcu i čeka svog sina. Za Njega smo neprocjenjivi.
Savao za sebe kaže da je ”Židov iz Tarza cilicijskoga, građanin grada znamenitoga.” (Dj 21,39) Bio je ”farizej, sin farizejev” (Dj 23,6). Kršćanska tradicija drži da je rođen 8. godine poslije Krista, što je navelo Crkvu da slavi ”Godinu svetog Pavla” 2008. Od svog oca naučit će zanat izrađivača šatora (Dj 18,3), i cijelog će života paziti da time zarađuje za život kako ne bi ovisio o ljudima kojima naviješta Evanđelje. Kad se ‘pojavljuje’ u Bibliji, on još uvijek u Jeruzalemu uči kod Gamaliela, jednog od najvećih učitelja tog vremena. (Dj 22,3) Genijalnost koju će Pavao pokazati u kršćanstvu navodi nas da ga zamislimo kao briljantnog učenika. U Jeruzalemu je boravio kod članova svoje obitelji, jer kada je uhićen, saznat ćemo da je imao sestru i nećaka: ”Sin Pavlove sestre doču za zavjeru, približi se i uđe u vojarnu dojaviti Pavlu.” (Dj 23,16) Prigodom Stjepanova mučeništva Savao dakle ‘ulazi’ u Bibliju. Naziva ga se mladićem: ”Svjedoci odložiše haljine do nogu mladića koji se zvao Savao.” (Dj 7, 58) Zašto su položili Stjepanove haljine pred noge mladog Savla? Ne smijemo zaboraviti da je autor Djela apostolskih sveti Luka, učenik svetog Pavla, koji se obratio na kršćanstvo upravo zahvaljujući Pavlovom propovijedanju. Njega će slijedit na apostolskim putovanjima sve do kraja, do mučeništva u Rimu. Time što naglašava da su Stjepanove haljine stavili kod nogu Savlovih, Luka želi pokazati blagoslov svakog obraćenja, i svojeg i svog učitelja. Luka se divio onome što je njegov učitelj postao nakon obraćenja – Pavao, veliki apostol Isusove radosne vijesti. Na takav način nas potiče da u našim životima prepoznamo one koji su zaslužni da vjerujemo. Pavao i Luka to znaju – oni su kruna Stjepanove mučeničke smrti.
Apostol Ivan kaže: prvo, da smo svi grešnici; drugo, da nam je svima oprošteno; i treće, da nam je oprošteno u Isusu. Čak i ako nam grijeh nije najčešća tema razgovora, dobro znamo i spremno kažemo da ‘nitko nije savršen’. Svi mi imamo tamnu stranu. Tako veliki Izaija, spoznavši Božju svetost, vapi: ”Čovjek sam nečistih usana.” (Iz 6,5) Svatko od nas može reći poput Pavla: ”Ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim.” (Rim 7,15) U Vjerovanju ispovijedamo da ”vjerujemo u oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela, i život vječni”. Grešnici smo, ali oprošteni grešnici. Pravi pokornički stav nije brojiti svoje grijehe, nego prihvatiti Božje oproštenje koje uvijek prethodi. Sjetimo se očeve dobrodošlice izgubljenom sinu i Isusovih riječi ženi preljubnici.
”Dobro promislite što ćete.” (Dj 5, 34-42) Tako je Gamaliel, ”zakonoznanac, kojega je poštovao sav narod”, savjetovao vjerske poglavare svoga vremena, jer su htjeli uništiti apostole zato što su govorili da je Isus uskrsnuo. Vjera apostola uzdrmala je njihov sustav. Osjećali su se ugroženo i zato reagiraju nasiljem i prijete se smrtnim kaznama. S optuživanjima i prijetnjama se ne gradi budućnost. Farizeji to nisu shvatili na vrijeme. I na nama je da na vrijeme odlučimo komu ćemo vjerovati i na koju ćemo se stranu okrenuti. ”Za opredjeljenje je potrebno ocijeniti što je dobro, a što zlo, i nakon toga stvoriti odluku i krenuti odlučno na tu stranu. Na što se odlučiš u životu, takav ćeš biti. Opredijelimo li se za Boga, pobjeđivat ćemo i najgore zlo oko sebe i u društvu.” (Tomislav Ivančić, Čovjek, brak i obitelj)
Nakon uskrsnuća apostoli su, sretni i razdragani, radosno svjedočili o Isusu, a On je njihov navještaj utvrđivao čudesima. Zbog toga ih poglavari daju uhititi: ”Vi ste napunili Jeruzalem svojim naukom i hoćete na nas navući krv toga čovjeka.” (Dj 5,27-32) Odjednom se prave nevinima, a zaboravljaju da su oni osudili Isusa. Umjesto da priznaju krivicu i pokaju se, oni je zataškavaju. Jasno je da Sotona ne podnosi ime Isusovo; uvijek pristaje na silu kada druge metode ne uspiju. Kada više ne može poricati dokaze, niti naći nešto što bi rekao protiv božanskog svjedočanstva, on napada osobu koja svjedoči. Veliko vijeće očekivalo je laku pobjedu nad učenicima, ali pred njima je izliječen čovjek snagom Isusova imena. Ljudi su gledali Boga na djelu. Svijetu očito ne trebaju poruke i poslanice poglavara, jer ih i tako ne čita, svijetu trebaju svjedoci uskrslog Gospodina.
Božja sila može otvoriti sva vrata, čak i vrata tamnice. Apostoli su bili svjedoci toga – anđeo ih je izveo iz zatvora i dao im zadatak: ”Pođite i postojano u Hramu navješćujte narodu sve riječi Života ovoga.” (Dj 5, 17-26) I opet su ih uhvatili i priveli, ali oni su nastavili. Prolazili su kroz brojne teškoće i traume na njihovom zemaljskom putu, ali su ostali vjerni svom Učitelju i zadatku koji im je povjerio – da propovijedaju radosnu vijest spasenja. Nisu odustajali ni pod cijenu trpljenja. Nemoguće je slijediti Krista ako se ne prihvaća trpljenje – trpljenje čisti srce i vodi do korisnijeg djelovanja. Bog nas po trpljenju ‘zaustavlja u bijegu’, želi u našim srcima otvoriti više prostora za djelovanje Duha Svetoga. Trpljenje je tako u konačnici za naše dobro, kao sreća u nesreći. Prilika za duhovni rast. Nakon njega smo duhovno svježi, ispunjeni zahvalnošću i božanskim redom. Došlo je vrijeme da i mi drugima govorimo o velikim stvarima koje je Gospodin učinio za nas. Ne možemo više šutjeti. Tisuće čekaju da im se obratimo. Molimo Gospodina da nas izbavi iz spokoja naših zatvora.
Evanđelist Ivan nas uranja u tajanstveni noćni dijalog između Isusa i Nikodema. Ovaj zanimljiv čovjek želi, s jedne strane, pobjeći radoznalim pogledima svoje okoline za koju zna da je zatvorena za Krista, a s druge, prodrijeti u tajnu Učitelja koji ga privlači. Isus nas uvodi u svu tajnovitost svog života. Njegov se život ne može razumjeti i steći trudom ni učenjem, jer je besplatni dar. Za taj život postoji tajna – Njegove raspete ruke na križu. ”S drveta križa dolazi riječ spašavajuće ljubavi. U muci je Krist uklonio od nas vatrenu oštricu mača, prošao kroz vatru i postavio križ kao stvarnu osovinu svijeta, na kojoj on sada i počiva. Primiti raspetoga Gospodina, prihvatiti njegov život, njegovu poslušnost, znači prihvatiti Božju ljubav – našu ovisnost o Bogu.” (Benedikt XVI, U početku stvori Bog) Naši bogoslovi zaneseno pjevaju: ”Od Božjeg osmijeha vječno ću živjeti…” (Bogoslovski “Ben(d) Sirah, Sad te prepoznajem, uskrsli Isuse, Uskrs fest 2007.) Po svojim svetim ranama, Isuse, ti si iscijelio rane našeg srca.
Mariji je anđeo navijestio da će roditi. Taj plan ona nije mogla sama smisliti, ”našla je milost u Boga”. U Evanđelju o navještenju (Lk 1, 26-38) Božje djelovanje prikazano nam je preko dva poroda od žena koje ne mogu rađati: djevice Marije i Elizabete, nerotkinje. Marija se ‘prepustila’ Božjem djelovanju, a ‘plod’ njezine utrobe je Isus, Sin Božji. On će svojim uskrsnućem postati božanski i njezin uspjeh, i nadmašit će sva očekivanja. Dostupnost našeg srca otvara vrata Božjem djelovanju u našem životu. Ta ‘dostupnost’ ne rješava sve odjednom, ali postaje put do rješenja. Ona ne mijenja radikalno naš svakodnevni život, ali čini svakodnevni život prilikom da iskusimo nevjerojatno: pustolovinu utjelovljenja Božje ljubavi. U običnom životu i ‘nas anđeo ostavlja’, više ga ne vidimo i ne čujemo, baš kao i Marija, ali je ubuduće sam Bog, utjelovljeni Isus, prisutan u našem životu. Plodovi božanskog djelovanja ne slijede ljudske kriterije. Dopustimo mu da se utjelovi u našem djevičanstvu i u našoj neplodnosti.