Konstantin Mihajlovič Simonov, rođen kao Kiril Mihajlovič Simonov (1915. 1979.), je ruski pisac, ratni pjesnik i dramatičar, vjerojatno najpoznatiji po svojoj pjesmi ”Čekaj me” iz 1941. godine. Beznadno je bio zaljubljen u Valentinu Serovu, tada najljepšu i najpopularniju glumicu jer je bila udana. Pošto je suprug general, koga je jako voljela, preminuo, Valentina je dugo patila. Potom se upuštala u mnogobrojne ljubavne afere, ali nikog nije uspjela zavoljeti kao svog pokojnog supruga. A onda, ratne 1940. godine, upoznaje Simonova, koji je godinama maštao o njoj. Ušli su u vezu koja je bila sve ono o čemu je pisac maštao, ali je Simonov morao otići na ratište i u jeku najvećih borbi shvatio je da se neće vratiti kući živ. Jedino što ga je održavalo bila je fotografija i misao na svoju prelijepu Valentinu koja ga je željno iščekivala da joj se vrati. Tada je odlučio da joj napiše pjesmu koja će joj reći koliko je voli. Pjesma je trebala stići Valentini poslije njegove pogibije, jer ju je stavio u džep prije bitke. Međutim, dogodilo se čudo – jedinica u kojoj se Simonov nalazio nekako je izbjegla neprijateljima, i pisac se, živ i zdrav, vratio kući svojoj dragoj, s pjesmom u džepu. Vjenčali su se 1943., a pjesma o njihovoj ljubavi obišla je cijeli svijet, i prevedena je na više od 35 jezika. U životu nam se događa da prolazimo kroz mračne trenutke. Ispunjeni nepovjerenjem i rezignacijom, gubimo orijentaciju i nebo izgubi glavu. (Lk 21,26) Ni njemu više ništa nije jasno. To nas podsjeća na iskonski kaos, kao da je djelo stvaranja koje je Bog htio iznenada bačeno u nered. Zapravo je to djelo zla, jer zlo poništava, stvara pomutnju, miješa slova kako bi nas spriječilo da čitamo dobrotu našeg Stvoritelja. Došašće stoga počinje s obećanjem da u našim mračnim trenucima, u vremenima zbrke i preokreta, Gospodin nastavlja ulaziti u našu osobnu i zajedničku povijest. Došašće nas podsjeća da je Gospodin došao (ventum) k nama, da je uvijek s nama (ad-ventum), i da će sigurno doći. Između obećanja i njegovog ispunjenja ipak je noć, i način na koji ostajemo u toj noći nas otkriva, govori nam tko smo i kakav odnos imamo s onim koga čekamo, koliko vjerujemo da ćemo se vratiti. ”Čekaj me, i ja ću sigurno doći, samo me čekaj dugo. Čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom. Čekaj i kada vrućine zapeku, i kada mećava briše, čekaj i kada druge nitko ne bude čekao više. Čekaj i kada pisma prestanu stizati izdaleka, čekaj i kada čekanje dojadi svakome koji čeka. Čekaj me, i ja ću sigurno doći. Ne slušaj kad ti kažu kako je vrijeme da zaboraviš, da te nade lažu. Nek povjeruju i sin i mati da više ne postojim, neka se tako umore čekati i svi drugovi moji, i gorko vino za moju dušu nek piju kod ognjišta. Čekaj. I nemoj sjesti s njima, i nemoj piti ništa. Čekaj me, i ja ću sigurno doći, sve smrti me ubiti neće. Nek kaže tko me čekao nije: Taj je imao sreće! Tko čekati ne zna, taj neće shvatiti niti će znati drugi da si me spasila ti jedina čekanjem svojim dugim. Nas dvoje samo znat ćemo kako preživjeh vatru kletu, naprosto, ti si čekati znala.” (Konstantin Simonov svojoj Valentini)