Tko je čitač u liturgiji?

Držim da će službi čitanja trebati posvetiti daleko veću pozornost. Jer ne radi se samo o tome da netko lijepo čita, pa makar imao i veću naobrazbu. Naprotiv, Božjoj riječi pristupa se iz vjere i dubokoga poštovanja. Čitač je navjestitelj Božje riječi, Vesele vijesti, glasonoša koji prenosi Božje misli, i to s posebnoga mjesta koje nazivamo ambon ili besjedište. Budući da Crkva, kako kaže Koncil, »časti božanska Pisma kao sámo Gospodinovo Tijelo«, nije dobro da svećenik, ili bilo tko drugi, daje da ta knjiga »kruži« po crkvi, u potrazi tko će čitati pa se dogodi da ostane negdje po strani. Ta knjiga mora biti na ambonu.

Zbog važnosti te službe službeni čitač ne bi mogao biti prije proslavljenoga sakramenta Potvrde, odnosno vjernici koji su proslavili sve predviđene sakramente i koji se odgovorno postavljaju prema onom što čitaju.

Liturgijska i katehetska priprema

Zbog važnosti i odgovornosti službe čitači trebaju biti članovi liturgijske zajednice i sudjelovati u biblijskim večerima na kojima se razmišlja o nedjeljnim čitanjima. Uvodi koji se nalaze u nedjeljnom misalu ABC osnovno su pomagalo da čitač uoči temeljnu poruku onoga što čita. Valja voditi računa i o tome da bi čitači bile čak i stalne osobe, za što je predviđen i poseban obred primanja u tu službu.

Dakako, ta osoba mora poznati neke osnovne zakonitosti Biblije, odnosno književne vrste ili oblike. Tako npr. jedno je čitati neki povijesni opis događaja, a drugo neke poučne knjige ili psalme. Isto tako, dostojanstveni navještaj Božje riječi pretpostavlja poštivanje nekih temeljnih pravila kod svakoga lijepoga čitanja, koja u liturgiji dobivaju tzv. sakralnu ili duhovnu boju. Međutim, to ne znači neki »poseban glas«, kako i poneki svećenik misli, pa i sami čitaju i propovijedaju nekim izvještačenim ili povišenim glasom koji zapravo iritira. Radi se o »normalnom« glasu i čitanju, uz poštivanje stanke i ritma unutar rečeničnih sklopova. Vodeći računa o zakonitostima jezika, ali i poruke, pravi čitač znat će što treba posebno naglasiti. Isto tako čitanje neće biti brzo, ali niti presporo da se čini smiješnim. Dakako, mnogo ovisi i o arhitekturi bogoslužnoga prostora, o tome dolazi li do jeke i slično. Premda čitač mora imati jači glas, prikladan za nastupe, ipak se u većim crkvama ne može bez razglasa.

Pritom je važno imati na pameti da sabrano, opušteno, radosno i dostojanstveno čitanje, kao navještaj, ima obrednu narav. Radi se o sudjelovanju u sakramentalnom slavlju, pa je čitač i prikladno obučen, i ničim ne skreće pažnju na sebe, umjesto na Božju riječ. Isto tako već je redovito pravilo da se pri dolasku do ambona najprije nakloni ispred oltara prema puku.

Katehetska uloga čitača

U liturgijskoj zajednici, kao živom vjerničkom krugu, posebno u okviru biblijskih večeri ili tzv. Lectio divina (čitanje Božje riječi i razmišljanje o njoj), uloga lektora/čitača od posebne je važnosti. Pripremljeni lektor može biti pomoćnik, a ponekad i zamjenik, svećenika u predvođenju te zajednice, kanalizirajući razmišljanje, iznošenje iskustava, što je kome Božja riječ nadahnula, i dr.

Čitači mogu povremeno, osobito za veće blagdane i važnije prigode, biti i komentatori (animatori), to jest oni koji će prije početka slavlja uvesti u samo slavlje, potaknuti sve na aktivno sudjelovanje, dati kratak uvod u čitanja ili, po potrebi, izreći neku uputu ili poziv za vrijeme mise, u dogovoru sa svećenikom.

Župni liturgijski čitači

Daniel Mario Novak
Elio Bujanić
Emina Mezga
Ivanka Topolnjak
Jakov Skok
Josipa Ehrenreich
Mateja Bujanić
Melita Goričanec
Nino Nađ
Nives Horvat
Sanela Kečkeš
Sara Kočiš
Saša Petković
Suzana Novak
Tina Petković
Zdravka Skok
Zrinka Novak