U društvu s Isusom potrebe i hitnost spasenja prevladavaju nad Zakonom. Farizeji špijuniraju Isusa i njegove učenike: ”Zašto čine što subotom nije dopušteno?” (Mk 2,23-28). Isus će iskoristiti ovu priliku da dade savjet kako primjenjivati Zakon. Podsjeća da nas Zakon, iako važan, nikada ne smije učiniti robovima. On je pomoć na našem putu prema Bogu, ali ne smije postati idol. Zakon nema moć da nas spasi: jedini koji je ima je Isus, onaj koji daje Zakon. Isus ne traži od nas da prestanemo slijediti Zakon, ali nas podsjeća da smo sposobni, kroz svoju ispravno oblikovanu savjest, uz pomoć Učiteljstva Crkve i njegovih službenika, procijeniti što treba učiniti u različitim okolnostima našeg života. Istina, ponekad je lakše slijediti pravilo nego razlučiti kako reagirati, pa ipak, naše stanje djece Božje daje nam slobodu da i pogriješimo u razlučivanju. Isus razumije naše nesavršenosti.
Prijateljstvo s Kristom preobražava srca. Njegov pogled skida kostrijet i prašinu s naših grijeha, ispunjava nas ljubavlju, dobrotom i milosrđem. Njegova ljubav liječi naše rane, a našu žalost pretvara u radost. Njegova je priroda da voli, Njegova ljubav je snaga kojom oprašta naše grijehe, liječi naše emocionalne rane i popravlja naša slomljena srca. Ne postoji ništa što bismo mi mogli učiniti da izbjegnemo Njegovu ljubav. Isus nas čini slobodnima i sretnima. Nudi nam kruh svoje Riječi, kruh koji nas jedino može nasititi. Njegova Riječ razgoni tamu, rasvjetljuje sumnje i hrani našu dušu, naš duh i razum. O fra Zvjezdanu Liniću puno toga znamo. Bio je svet svećenik. Za sve koji smo ga izbliza imali priliku upoznati, ostat će poput svjetionika u vremenu, jasnog orijentira u običnim i neobičnim životnim situacijama, a ponajviše u onim rubnim, koje su mnoge ljude dovele u njegov Tabor u Samobor gdje su pronašli novi put i smisao. Za vrijeme dok je umirao, prekinuo je višednevnu šutnju i jasno rekao: ”Samo ljubav liječi! Samo ljubav liječi!” Bile su to njegove posljednje riječi.
Oženiti se znači staviti svoj život na raspolaganje drugome, drugome koji će se sigurno mijenjati, na bolje ili na gore - ostarit će, oboljet će, ili otić ili na kraju i umrijet. Ali na početku svega bila je ljubav koja nas je povezala i koju smo željeli živjeti zajedno. Ljubav uključuje prihvaćanje rizika, odricanje od vlastitog prostora, i dopuštanje drugome da nas neprestano lišava naših razloga. Uvijek će postojati netko pored tebe tko će te stalno podsjećat da ne postojiš samo ti. Poznato je da se u zajedničkom životu događaju i krize, kad, kao i u Kani, ponestane vina, ono bitno za sreću. Dok život prolazi u ubrzanoj svakodnevici, nadolaze problemi koje ponekad namjerno ignoriramo, i ‘stavljamo pod tepih’ zbog ‘mira u kući’. Svaki brak imam probleme. Mladenci iz evanđelja imali su na početku svega dovoljno, ali će i njima ponestat vina, radosti. Nisu to htjeli, ali ih je jednostavno snašlo. I što tada učiniti? Kao i uvijek – nastojati rješavati probleme, što bolje možemo. To je život. Rješenje nije u bijegu od problema, ni rastava. Onda uskače Marija, majka koja ima oko za stvari koje nedostaju ljudima, posebno bračnim drugovima, koja je sposobna ”natjerati” Isusa da promijeni nebesku odluku i riješi obiteljske probleme: ”Što god vam rekne, učinite!” Nebo zna za naše probleme i ima za njih rješenja.
Isus je pozvao Mateja da ga slijedi i postane njegov učenik. Matej je ”ustao i pošao za njim” (Mk 2, 13.17) ali je i on pozvao Isusa da pođe za njim i da sjedne za njegov stol. Htio mu je dati priliku da provjeri s kim doista ima posla – s jednim javnim grešnikom, i ne baš dobrim vjernikom. Isus bez problema prihvaća Matejev poziv. On zna da smo svi grešnici i da nas takve voli. Isus nam tako pokazuje da ne gleda na našu lošu prošlost, društveni položaj, ili uvriježene stavove okoline o nama, nego da mu je važno da vjerujemo u budućnost koju nam nudi. Svjestan je da ”nema sveca bez prošlosti, ni grešnika bez budućnosti”. Njegova Crkva nije zajednica savršenih, već zajednica grešnika koji ga slijede. Ne samo da se ne boji razgovarati s grešnicima, carinicima i bludnicama, nego s njima i najviše računa. Sva sreća da je takvih puno.
Gubavci su u Isusovo vrijeme bili odvojeni od zajednice jer za gubu nije bilo lijeka. Živjeli su u nastambama koje su uspjeli izgraditi ili u pećinama. Radi lakšeg preživljavanja, uglavnom su živjeli zajedno. Nisu smjeli ići među ljude, a ako bi iz bilo kojeg razloga to morali, trebali su rukom pokriti usta i vikati: ”Nečist! Nečist!”, a ljudi bi često na njih bacali kamenje da ih otjeraju. Zamislimo strahote da među njima vidimo našu majku ili oca, brata ili sestru, sina ili kćerku, prijatelja ili prijateljicu, i da ih čujemo kako viču: ”Bježite od nas, nečisti smo, gubavi!” Da ti srce pukne. Danas nam naši gubavci viču - ”nemojte nas izbjegavati kao da smo gubavi”. Ta se bolest danas prenosi, između ostaloga, i korištenjem društvenih mreža. Više ne pjevamo: ”Beži Jankec, beži Jankec, cug ti bu pobegel”. Da bismo došli ”v beli Zagreb grad” jednostavno nazovemo broj – i vidimo se, čujemo se, razumijemo. Sve to zajedno nazivamo ”društvene mreže”. A u njima nema ni previše društva ni mreže. Svaki za sebe, i nitko s nikim. To je današnja guba - rijetko idemo ”u živo”. A lijek protiv te bolesti su izlasci s prijateljima, sudjelovanje u zajedničkim aktivnostima ili volontiranje, i u druženjima svih vrsta. Gubavci su rado išli k Isusu i molili ga da ih ozdravi, i On je rado činio. Ne trebamo se bojati jedni drugih.
Ne treba nas čuditi što Božja ljubav nadilazi ljudske kriterije. U svemu što tražimo od Njega, mi ostajemo na uobičajenom koristoljubnom načinu razmišljanja – On nama, mi Njemu. Međutim, On ne traži ništa zauzvrat – On je Bog besplatne ljubavi. Naša motivacija nije mu važna. Isus voli svakoga bez obzira na njegovu motivaciju. Mnogi od izliječenih nastavit će s Isusom, drugi će biti zadovoljni iscjeljenjem i vratit će se svojim uobičajenim životima. Ali svi će iskusiti njegovu moć i bezuvjetnu dobrotu. Isus pomaže, prihvaća, oprašta, spašava, i to čini vjernošću beskrajno većom od one koju možemo zamisliti i dopustiti. Njegova pažnja prema svakome jedina je konstanta u svemiru. ”Gospodin nam predlaže da ne mjerimo ljubav na tezulji računicâ i isplativostî.” (Papa Franjo)
Besplatan. Nezaboravan.
Ivan daje ljudima vrlo jednostavan savjet – ne pretjerujte u ničem. Poziva nas da budemo zadovoljni s onim što imamo (Lk 3, 10-18), i na takav način ”pripravite put Gospodinu Poravnite mu staze”. Pojednostavnite mu dolazak. Carinicima će tako posebno reći: ”Ne utjerujte više od onoga što je određeno”, a vojnicima: ”Budite zadovoljni svojom plaćom”. Ne tražite previše, sveto je pravilo Ivana Krstitelja! ”Čini mi se da sam ipak malo pretjerala s odmorom”, piše jedna dobra duša. (blog.dnevnik.hr) ”Da, treba odmoriti i um i dušu i tijelo s vremena na vrijeme, jer jednostavno ne možemo biti uvijek ‘uključeni’, prikopčani na 220 volti, stalno u akciji. Pa sam tako odmarala. I odmarala… i odmarala… Nakon dva tjedna takvog odmaranja, shvatila sam da sam zapala u totalnu letargiju. Ništa mi se nije dalo, na poslu sam zabušavala i odrađivala samo ono što sam stvarno morala (imam sreću što je trenutno zatišje!), nakon posla sam opet obavila samo najnužnije (koje kuhanje, salata s tunom je dovoljno dobar ručak), nije mi se dalo izlaziti, družiti se s ljudima, bilo mi je naporno odgovarati na mailove… Dok nisam shvatila da me to ni približno ne čini sretnom! Zato sam krenula u popravljanje nastale situacije. Znam da me previše posla ne veseli, ali isto tako ni premalo. Ali opet, ako se odjednom natovarim poslom, neću ništa postići. Zato sam krenula malo po malo, s manjim stvarima, koje su me motivirale za veće zadatke i tako se zahuktavam kao parna lokomotiva. Još malo pa ću opet doći na radnu temperaturu!”
Imamo toliko toga za obaviti, toliko aktivnosti i obveza, a tako malo vremena, da se spokoj čini luksuzom, nečim rezerviranim za neke posebne prilike. Oterećeni smo i nosimo teške jarmove. Spokoj, duševna smirenost, staloženost i unutarnji mir, je nešto što nam treba, sposobnost da ostanemo pribrani, da se mognemo nositi sa životnim problemima, i donositi jasne i logične odluke, umjesto impulzivnih i iracionalnih. Vedrina ili spokoj nas štiti od tjeskobe i stresa, i daje nam mentalni prostor da jasnije razmišljamo i pronalazimo rješenja. U isto vrijeme spokoj je pozitivno utječe na druge. Njime drugima pomažemo da pronađu vlastiti mir. A mir nam svima nedostaje. Isus nam kaže da ćemo ga pronaći ako uzmemo Njegov jaram na sebe, jer su naše brige i jarmovi ustvari Njegovi. (usp. Mt 11, 28-30) Molimo zato: ”Neka bude mir u zidinama tvojim i pokoj u tvojim palačama! Radi braće i prijatelja svojih klicat ću: Mir tebi!” (Ps 22, 7-8) A naš Tin će napisati: ”Ono što bih jedino potomcima htio razmijeniti u baštinu bila bi vedrina.”
Isusovoj majci je anđeo u Nazaretu rekao: ”Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!” Bila je smetena. (usp. Lk 1, 26-38) Drugim riječima – bila je zdrmana, ganuta. Možemo zamisliti Mariju kako Luki prepričava ovu epizodu svoje mladosti, kao što baka priča kako je započela njezina ljubavna priča. I još uvijek njezino srce zaigra od tog trenutka koji joj je promijenio cijeli život. Kad Bog dođe, On preobražava naše živote. Ponekad je savršeno jasno da je to On, Bog, a drugi je put maglovito i nejasno, i čovjek se, s pravom, pita - gdje je Bog u svemu tome. Ali ”Bogu ništa nije nemoguće!” Rječnik definira ”nemoguće” kao nešto što ne može postojati, što je neostvarivo, nepodnošljivo. Ali Bog ulazi u to naše ”nemoguće”, ”nemoguće” za oprostiti, nemoguće za nastaviti dalje unatoč svega, itd. A ima toliko toga nemogućeg u našim životima. I nepodnošljivog. ”… kad me slome samoća i tuga. Kad odu svi, ti ostani - jer trebaš mi.” (Jasna Zlokić) S Njim i ”bez Njega” postaje moguće.
Sve je počelo interpretacijom slova ”O” koju je jedan znanstvenik napisao lošim rukopisom. Naime, umjesto slova ”O” javnost je mislila da se radi o broju nula. Tako je ranih osamdesetih 20. stoljeća nastao termin ”nulti pacijent” za prvog zaraženog HIV pacijenta. ”Nultim pacijentom” proglasili su Gaëtana Dugasa (1953.-1984.), francusko-kanadskog stjuarda koji je okrivljen za prenošenje HIV-a u SAD. Desetljeća su prošla prije nego što je istraživanje, koje je objavljeno krajem 2016. godine u časopisu Nature, spralo ljagu s njegovog imena. Naime, dokazano je da se AIDS pojavio u SAD-u poslije epidemije na Karibima koja je izbila 1970. No, termin ”nulti pacijent” opstao je do danas i nastavlja izazivati konfuziju i radoznalost. Ovo gore je samo izazovni podsjetnik na rođenje Isusa u Betlehemu koje se uzima kao početak povijesti, kao broj nula, od kojeg je nešto bilo prije, a nešto poslije. On je Početak i Svršetak, Alfa i Omega, ”Savršen”. Umjesto tapkanja na mjestu i traćenja vremena, krenimo od ”savršene Nule”. Krenimo put Betlehema.,”počnimo od nule”, od štale. Ona je idealno mjesto za početak boljeg života!
Isus promatra ljude Galileje (Mt 15,29-37) koji se dive i slave Boga Izraelova, jer nijemi govore, kljasti ozdravljaju, hromi hodaju, a slijepi gledaju. Ali njegov pogled nadilazi prostor i vrijeme, i dolazi sve do nas; pridružuje se mnoštvu koje i danas traži smisao svog života. Sve dok je Isus bio na zemlji, njegova je prisutnost bila ograničena na njegovo fizičko tijelo, sada kada je Isus uskrsnuo, blizu svog Oca i istinski živ u svakome od nas, njegova se prisutnost proširila cijelom zemljom: on je tamo gdje ga kršćanin čini prisutnim. Svatko od nas pozvan je biti Isusova prisutnost, primiti svoj svagdašnji kruh iz njegovih ruku i predati ga mnoštvu kojem će nas On poslati. Kako ne misliti na Crkvu svih vremena – na jučerašnje i današnje svece koji su Isusovu Riječ proveli u djelo? Toliko bolnica, škola, prihvatnih centara, misionara… Crkva je Isus prisutan u ovom svijetu. Gospodine, nauči nas ljubiti Crkvu, nauči nas u njoj vidjeti Tebe, da bez otpora, budemo s njom tamo gdje nas trebaš.
Došašće je vrijeme kada s radosnim iščekivanjem živimo Gospodinov dolazak. Radi se o neizmjernoj tajni. Trudimo se shvatiti je, shvatiti kako Riječ, druga osoba Presvetog Trojstva, Stvoritelj cijelog svemira, može preuzeti našu ljudsku prirodu, a da zadrži svoju božansku svemoć. Sveti Atanazije kaže: ”Isus nas je, uzevši naše ljudsko tijelo da nas spasi od grijeha i vrati nam dostojanstvo, učinio sposobnima da postanemo sinovi Božji. Ne moramo biti mudri ili učeni da bismo to razumjeli, već dovoljno ponizni i maleni da ovu radosnu vijest dočekamo s vjerom i pouzdanjem.” Bog je postao čovjekom da bi čovjek postao Bog. Uz radosno iščekivanje dolaska Gospodinova, Riječ Božja nas poziva da ovo vrijeme došašća proživimo s dubokim osjećajem zahvalnosti Bogu za djelo spasenja koje je za nas učinio. Imamo gdje stanovati, imamo i za jesti i za obući se, imamo obitelj i prijatelje koji nas vole, dobrog smo zdravlja. Koliki nemaju sve to. Zato pronađimo vrijeme za zahvalnost Bogu u našem svakodnevnom životu. Ne zaboravimo vratiti našu kap u more.
”Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj” (Mt 8, 5-11). Ovime nam satnik nudi lijepu pouku o poniznosti: prepoznaje i Gospodinovu veličinu i vlastitu malenost. Evanđelje nas poziva da se potpuno pouzdamo u Gospodina jer nas On može i hoće izliječiti od naših rana. On ne treba putovati ”iz nebeskih visina” da bi odgovori na naše molitve i oslobodi nas od zla. On je blizu nas, a posebno onima koji su slomljena srca. Pokazao nam je svoju ljubav i vjernost, uvijek iznova ispunjavajući svoja obećanja, čak i kada smo skrenuli s njegovog puta. Nikada nam nije okrenuo leđa. Poziva nas da ga molimo. U molitvi nismo mi ti koji mu trebamo govoriti što da čini, nego mu se stavljamo na raspolaganje da On ostvari u nama ono što je najbolje za nas. Naravno, možemo mu izraziti svoje želje i potrebe, on je Otac koji nas ljubi, ali najvažnije je naše pristajanje na Njegovu svetu volju. Gospodine Isuse, pred tobom se prepoznajemo siromašni i maleni. Trebamo te. Ti si beskrajno dobar, sposoban suosjećati sa svim našim potrebama.
Konstantin Mihajlovič Simonov, rođen kao Kiril Mihajlovič Simonov (1915. 1979.), je ruski pisac, ratni pjesnik i dramatičar, vjerojatno najpoznatiji po svojoj pjesmi ”Čekaj me” iz 1941. godine. Beznadno je bio zaljubljen u Valentinu Serovu, tada najljepšu i najpopularniju glumicu jer je bila udana. Pošto je suprug general, koga je jako voljela, preminuo, Valentina je dugo patila. Potom se upuštala u mnogobrojne ljubavne afere, ali nikog nije uspjela zavoljeti kao svog pokojnog supruga. A onda, ratne 1940. godine, upoznaje Simonova, koji je godinama maštao o njoj. Ušli su u vezu koja je bila sve ono o čemu je pisac maštao, ali je Simonov morao otići na ratište i u jeku najvećih borbi shvatio je da se neće vratiti kući živ. Jedino što ga je održavalo bila je fotografija i misao na svoju prelijepu Valentinu koja ga je željno iščekivala da joj se vrati. Tada je odlučio da joj napiše pjesmu koja će joj reći koliko je voli. Pjesma je trebala stići Valentini poslije njegove pogibije, jer ju je stavio u džep prije bitke. Međutim, dogodilo se čudo – jedinica u kojoj se Simonov nalazio nekako je izbjegla neprijateljima, i pisac se, živ i zdrav, vratio kući svojoj dragoj, s pjesmom u džepu. Vjenčali su se 1943., a pjesma o njihovoj ljubavi obišla je cijeli svijet, i prevedena je na više od 35 jezika. U životu nam se događa da prolazimo kroz mračne trenutke. Ispunjeni nepovjerenjem i rezignacijom, gubimo orijentaciju i nebo izgubi glavu. (Lk 21,26) Ni njemu više ništa nije jasno. To nas podsjeća na iskonski kaos, kao da je djelo stvaranja koje je Bog htio iznenada bačeno u nered. Zapravo je to djelo zla, jer zlo poništava, stvara pomutnju, miješa slova kako bi nas spriječilo da čitamo dobrotu našeg Stvoritelja. Došašće stoga počinje s obećanjem da u našim mračnim trenucima, u vremenima zbrke i preokreta, Gospodin nastavlja ulaziti u našu osobnu i zajedničku povijest. Došašće nas podsjeća da je Gospodin došao (ventum) k nama, da je uvijek s nama (ad-ventum), i da će sigurno doći. Između obećanja i njegovog ispunjenja ipak je noć, i način na koji ostajemo u toj noći nas otkriva, govori nam tko smo i kakav odnos imamo s onim koga čekamo, koliko vjerujemo da ćemo se vratiti. ”Čekaj me, i ja ću sigurno doći, samo me čekaj dugo. Čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom. Čekaj i kada vrućine zapeku, i kada mećava briše, čekaj i kada druge nitko ne bude čekao više. Čekaj i kada pisma prestanu stizati izdaleka, čekaj i kada čekanje dojadi svakome koji čeka. Čekaj me, i ja ću sigurno doći. Ne slušaj kad ti kažu kako je vrijeme da zaboraviš, da te nade lažu. Nek povjeruju i sin i mati da više ne postojim, neka se tako umore čekati i svi drugovi moji, i gorko vino za moju dušu nek piju kod ognjišta. Čekaj. I nemoj sjesti s njima, i nemoj piti ništa. Čekaj me, i ja ću sigurno doći, sve smrti me ubiti neće. Nek kaže tko me čekao nije: Taj je imao sreće! Tko čekati ne zna, taj neće shvatiti niti će znati drugi da si me spasila ti jedina čekanjem svojim dugim. Nas dvoje samo znat ćemo kako preživjeh vatru kletu, naprosto, ti si čekati znala.” (Konstantin Simonov svojoj Valentini)
Isuse, ti tražiš od apostola da te slijede, da idu za tobom. Tražiš od njih poslušnost, tj. da pristanu promijeniti svoje kriterije, da dopuste da im ti osvojiš srca i da im budeš najvažniji. Mi danas to doživljavamo kao napuštanje svega što jesmo i što imamo, i to nas plaši. Kako su Petar, Andrija, Jakov i Ivan mogli ostaviti sve, a da nisu postavili nijedno pitanje? To je tajanstveno za nas. Mora da ih je tvoj poziv oduševio i zarobio, zaveo ih i uzbudio. Pogled tvoje ljubavi, tvoja božanska riječ navela ih je da prihvate avanturu, i da se odvaže krenuti za tobom, u nepoznato za njih. Molimo te, Isuse, navrati ponekad i u naš kraj, da i mi čujemo: ”Učinit ću vas ribarima ljudi.” (usp. Mt 4, 18-22) I kod nas ima mladića i djevojaka koji bi rado htjeli čuti tu čarobnu riječ – slijedi me. Ne tražiš puno od nas, ne tražiš da se odreknemo svojih talenata, ni aktivnosti, ni društva, već samo da promijenimo cilj, konačnost našeg bića. Nasljedovanje uključuje odricanje, ali najviše nadilaženje onoga što jesmo, svemu našem dati novo značenje – značenje vječnosti. To su ribari shvatili i njihovi će životi biti iskorišteni za novi cilj, mnogo veći i ljepši. Isuse, ”ako imaš vremena, navrati ponekad i u naš kraj.” (Tanja Filipović)