Sveti pisac tješi Božji narod koji je u progonstvu u Babilonu i kaže im da će se ”Vraćat s pjesmom, noseći snoplje.” (Ps 126,6). Govori im o nadi i Božjoj vjernosti. Izražava im duboku istinu: iako je sadašnje vrijeme možda obilježeno suzama, trudom, naporima i neizvjesnošću, doći će dan povratka – dan radosti, dan ploda. Bog ne ostavlja one koji siju u suzama. Često se u životu trudimo, molimo, borimo, a ne vidimo odmah plodove. No, Božja riječ obećava da ono što je posijano u vjernosti, ljubavi i nadi – neće ostati uzaludno. Snoplje će doći. I ne bilo kako – nego s pjesmom! ”Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi.” (Ps 126) Radi se o Božjoj pedagogiji: o Bogu koji nikad ne zanemaruje ono što je proizašlo iz ljubavi i položeno u tlo svakodnevice. Suze nisu znak slabosti, nego duboke povezanosti s onim što činimo. One znače da nam je stalo, da sijemo sa srcem, da nismo ravnodušni. I upravo zato, takva sjetva ima snagu donijeti žetvu koja će biti proslavljena pjesmom. To je Božji paradoks: kroz slabost dolazi snaga, kroz gubitak dolazi dobitak, kroz tamu, svjetlo. Nekad ne vidimo odmah – ni klijanje, ni pupove… ali Bog vidi. I On čuva. Život s Bogom često je skriven poput korijena pod zemljom. Ne vidiš odmah rast. Ponekad izgleda kao da ništa ne uspijeva, kao da se ništa ne mijenja. Ali Božje kraljevstvo raste, i kad dođe vrijeme – ono se pokaže u plodu, u pjesmi, u snopljima radosti. Bog ne zaboravlja nijednu suzu, nijednu žrtvu. I ne samo da ih ne zaboravlja – On ih posvećuje. Tamo gdje mi vidimo samo umor, On već vidi zrelu žetvu. Tamo gdje je nama tama, On priprema zoru. I sve će jednoga dana postati ”snoplje radosti”. To je duboka poruka za nas: svi mi imamo svoja ”babilonska sužanjstva” – razdoblja tame, udaljenosti od doma, od Božje blizine, od sebe samih. Ali kad se budemo vraćali, nećemo biti bez ičega, nego s punim naručjem onoga što je tiho raslo i dozrijevalo u boli. Hrvatski pjesnik, svećenik Izidor Poljak, rodom iz Bednje, napisao je: ”Neću da moji dani proteku mračni u tihu lijeć se r’jeku Vječnosti. Putove moje pjesan nek prati Orla, što s plamenim suncem se brati. Kuda koracam, hoću da bacam snopove zlatne svjetlosti.” (Planite b’jeli ognjevi duše)
U trenutku smrti pape Franje, u tuzi smo i suzama. No, jaki u svojoj vjeri i svojoj nadi, molimo se Bogu Ocu našem, da se njegove ruke i njegovo srce otvore onome koga žalimo. Po izboru na Petrovo mjesto, Franjo se ponizio, zamolivši mnoštvo da moli za njega. Time je Crkvi dao lice poniznog sluge. Ispisao je novu stranicu u svojoj povijesti: učinivši sebe Siromahom, spustivši se da opere noge zatvorenicima, osuđujući tragediju migranata, propovijedajući milosrđe. Franjo je sebe učinio “dobrim pastirom” po Kristovom primjeru. Oče nježnosti, zahvaljujemo ti za tvoga slugu Franju koji je imao hrabrosti reformirati Crkvu – zajedništvo svih krštenih. Molimo te: primi ga u svoje svjetlo, da sada upozna radost anđela i svetaca koji su ti vjerno služili. Franjo je volio Crkvu, Kristovu zaručnicu. Pokušao joj je vratiti dostojanstvo, očistiti je boreći se protiv seksualnog zlostavljanja, djelovati na njezinoj sinodalnosti, željeti da bude otvorena svima. Osuđujući klerikalističke ekscese i korupciju, bio je pastir Crkve u pokretu, zalazeći na egzistencijalne periferije, kako bi svima navijestio radost evanđelja. Oče milosrđa, zahvaljujemo ti za rimskog biskupa koji je pun bratstva, praštanja i ljubavi za svu tvoju djecu. Molimo da Franjo bude dionik blagdana Kraljevstva i vječne radosti Uskrsloga čijim je stopama išao. Nasljedujući Krista, jedinog Spasitelja svih ljudi, Franjo je govorio svim muškarcima i ženama ovoga vremena, svih stanja, svih religija. Svijetom je pronio vapaj siromaha i vapaj Zemlje, obvezujući Crkvu na doprinos očuvanja ”našeg zajedničkog doma”, na pravednu podjelu bogatstva, na traženje mira. Oče svih ljudi, zahvaljujemo ti za Petrova nasljednika koji je, poput apostola, putovao svijetom, idući u susret ljudima kako bi svima prenio Radosnu vijest tvoje ljubavi. Molimo te: budući da je Franjo, hodočasnik mira, došao do kraja svog puta na ovoj zemlji, daruj mu mir svoga prebivališta do slave uskrsnuća.
Mladi njemački profesor po imenu Josef Ratzinger hrvao se s problemom Kristovog ”silaska nad pakao” u ljeto 1967., objašnjavajući ga svojim studentima u nizu predavanja. Ova razmišljanja sabrana su u slavnu knjigu ”Uvod u kršćanstvo”, koja je dostupna na hrvatskom jeziku u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Otajstvo Velike subote jedno je od najdubljih i najšutljivijih trenutaka kršćanske vjere. To je otajstvo ”napuštenosti” koju Isus proživljava na križu u onom vapaju: ”Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”. Ratzinger tumači da je Bog u toj ”tamnoj tišini”, najbliži čovjeku – ne riječima, ne čudima, nego svojom prisutnošću u samoj smrti. Profesor Joseph Ratzinger (kasnije papa Benedikt XVI.), će u svojoj teološkoj misli, posebnu pažnju posvetiti upravo toj ”tišini, šutnji Boga”, toj ”Božjoj odsutnosti”, koja nije negacija nade, nego njezin temelj. ”Upravo tu”, kaže Ratzinger, ”događa se najveći čin Božje solidarnosti s čovjekom.” Velika subota nas uči da Bog ne odgovara uvijek i odmah, ali da njegova šutnja nije odsutnost. Ona je ”trud Božjeg odgovora”, put prema Uskrsu. ”U toj tišini počinje rađanje novog života”, kaže Ratzinger. To je otajstvo kršćanske nade: da ni smrt, ni šutnja, ni tama - nisu konačne. Zapravo, ”tek kada ga doživimo Boga kao ‘tišinu’, možemo se nadati da ćemo čuti njegov govor. Bog nije samo”, kako kaže Ratzinger, ”razumljiva riječ koja nam dolazi, već i tiho, nedostupno, neshvaćeno i neshvatljivo tlo koje nam izmiče”. Kristov silazak u smrt znači da ni najdublje tamne dubine ljudske patnje i samoće nisu više bez Boga. Za Ratzingera je uskrsnuće potvrda da je Ljubav jača od smrti. Isus nije ušao u smrt kao poraženi, nego kao pobjednik. Uskrsnuće pokazuje da je njegova smrt bila čin ljubavi, a ne poraz sile. “Krist (sâm) zakoračio je kroz vrata naše konačne samoće, u svojoj muci sišao je u ponor naše napuštenosti. Tamo gdje do nas više ne može doprijeti nikakav glas, tamo je On. Pakao je time prevladan, jer postoji život usred smrti, jer ljubav prebiva u njoj.” I zato, kad mislimo da smo preduboko pali, da je prekasno, da smo preslabi – sjetimo se: Krist je već bio tamo. I nije došao tamo ostati, nego da nas izvede van, na slobodu.
Tog uskrsnog jutra Marija Magdalena izlazi iz kuće vrlo rano – još za mraka odlazi vidjeti Isusov grob. Ide na grob svog Učitelja kojeg je silno voljela. Što joj se plelo po glavi i što je tada osjećala možemo si samo zamisliti. A ono što vidi je strašno – grob je prazan. Sigurno joj je bilo grozno. Ne samo da joj je Učitelj umro, nego ni njegovog tijela više nema. Izbezumljena trči to reći njegovim učenicima. Tražila ga je, i nije ga našla! Prije ili kasnije, svaki od nas će se suočiti s traženjem Isusa u životu, i s trenucima kada ga nećemo pronaći. Šimun Petar i drugi učenik, ne traže, ne trče istim ritmom, ne dolaze na mjesto u isto vrijeme. Šimun Petar je stariji i umoran od svega, posebno zato jer još uvijek nosi težinu izdaje. Za njega je trčanje na Isusov grob ponajprije put pomirenja. Međutim, kad je tamo stigao – ništa mu nije bilo jasno. Trebat će mu vremena da povjeruje. Njegove oči još uvijek nisu bile u stanju vidjeti Boga. Onaj drugi učenik trči brže, i slika je mlade Crkve i života punog poleta. On je pomirena osoba, jer nije pobjegao od križa – ostao je do kraja. Za njega se kaže da nije samo vidio da je grob prazan, nego i da je povjerovao. Istina, to još uvijek nije jasna vjera. Evanđelist kaže da oni još nisu do kraja razumjeli Sveto pismo, i još nisu shvaćali što znači – uskrsnuti. Međutim, ponekad možemo pogoditi i vjerovati, čak i bez da vidimo i razumijemo u potpunosti. Jer ljubav vjeruje bez gledanja. To je dovoljno. Jedno je sigurno: Uskrsli dopušta da ga svi susretnu. I zato, ostavimo se naših grobova, naših tužnih sudbina, naših poraza i nemogućih situacija – ne plačimo! Nek stvari idu svojim tokom. Uskrsli Učitelj hoda s nama, i s Njim će polako sve biti jasnije. Ne dolazi s brzim rješenjima, ne daje uvijek odgovore, ali daje mir. I onda ono ”polako” nije slabost, nego milost. S Njim će sve biti jasnije – ne odjednom, ali dovoljno brzo da možemo ići dalje.
Noć obavija ljudsku povijest: čovjek je ubio Boga i njegova Mesiju u svom srcu i duši. Mrak je prodro u duše. Gotovo je. Grobnica zapečati neuspjeh posljednjeg pokušaja da se unese malo vjere, malo istine, malo milosrđa u ljudsku komediju koju igra Sotona. Ispod ruševina i pepela Saveza, međutim, svijetli mala žeravica: vjera Marije koja je ostala stajati podno križa, i ona svetih žena koje idu na grob. Ovaj neugasivi žar koji ništa na svijetu ne može obuhvatiti, preskroman i malen, nedostižan je divovima ponosa. Iza kulisa krajolika zahvaćenog jutarnjom zorom, odvija se dvostruki scenarij: miomiris milosrđa svetih žena, koji se osjeća u aromama koje donose, širi miris života, a istovremeno, Život koji je progutan u ponorima smrti, trese vratima Hada. Svjetlost izbija iz dubine pakla i baca nadgrobni spomenik sa šarki. I dok su očevici zašutjeli, Božji glasnici daju nagovještaj razumijevanja praznog groba: ”Zašto tražite Živoga među mrtvima?” (Lk 24,5) To je pitanje koje odzvanja kroz stoljeća sve do danas. Nije to samo pitanje o ”praznom grobu”, nego i pitanje koje i nas poziva da preispitamo gdje tražimo Život. Jer prečesto ga tražimo u mrtvim stvarima – u prolaznim zadovoljstvima, u ispraznim odnosima, u površnim ambicijama. Tražimo smisao tamo gdje ga nikada nećemo naći – u grobnicama ovog svijeta. Krist nije ostao u grobu. On je uskrsnuo. On je živ. I zato nas to pitanje ”Zašto tražite Živoga među mrtvima?” poziva da prestanemo kopati po prošlosti, po našim razočaranjima, po našim padovima i porazima – jer On nije tamo. On je naprijed. On je u oprostu. U novom početku. U nadi koja ne umire. U ljubavi koja pobjeđuje smrt. Nemojmo tražiti Živoga među mrtvima. Okrenimo se. Pogledajmo prema svjetlu. Krist nas čeka – živ, prisutan, uskrsli.
”Miomiris evanđelja” nije za osobno korištenje, već za služenje drugima. Kršćani trebaju širiti taj ”miomiris” svojim riječima i životom: dobrotom, blagošću, milosrđem, praštanjem, zauzetošću za siromašne i za one na rubu. Sveti Pavao će reći: ”Da, Kristov smo miomiris Bogu, i među onima koji se spasavaju i među onima koji propadaju”. (2 Kor 2,15) ”Miomiris evanđelja” nije agresivan ni nametljiv – on privlači, ozdravlja, umiruje, daje nadu. Na koga mi zapravo ”mirišimo” kad ljudi provedu vrijeme s nama? Osjete li miris Krista? Ako provodimo vrijeme s Bogom, ako živimo od evanđelja, ako se hranimo molitvom i sakramentima – sigurno ćemo mirisat na Njega, kao učenici s puta u Emaus u kojima će drugi prepoznati da ”im je gorjelo srce dok im je putem govorio”. (Lk 24,32) Jedna od najpoznatijih izjava pape Franje je da pastiri trebaju ”mirisati na ovce”, bodreći time svećenike i crkvene vođe da budu bliski narodu. Uskrsnuće je miris dobrote i svetosti u svakodnevici.
”Pustiti”, ne ”prisiliti”, ne ”zaslužiti”, ne ”dokazati”. Samo pustiti. Isus ne ulazi silom. On stoji na vratima i kuca. (usp. Otk 3,20) Pustiti Isusa u vlastiti život znači otvoriti vrata našeg srca koja često držimo zaključana – iz straha, srama, tuge, navike ili kontrole. Pustiti Isusa znači dopustiti da nas vidi onakve kakvi jesmo, dopustiti mu da bude Kralj u našim svakodnevnim stvarima: u poslu, u obitelji, u odnosima, u borbama koje nitko ne vidi. Pustiti Isusa znači konačno predahnuti, jer više ne moram sve sami. Većina nas nosi ogroman teret – od očekivanja, briga, rana iz prošlosti, neizvjesnosti što nosi sutra, i često mislimo da moramo sve sami: biti jaki, imati odgovore, ne posustati. Ali kada Isusa stvarno pustimo u svoj život, ne samo na riječima, nego iskreno i potpuno, događa se nešto čudesno – počinje se mijenjati način na koji nosimo stvari. I dalje ćemo imati križeve, ali ih više nećemo nositi sami. To znači predahnuti u Kristu, znači odložiti lažni imperativ ”moram sam”, i početi disati punim plućima. To nije bijeg od stvarnosti, nego upravo suprotno – suočavanje sa životom, ali u Njegovoj prisutnosti. Kada je On tu, tada i naši umori postaju lakši, a naše suze dobivaju smisao. Jer nismo više sami.
Isus upućuje Pilatu u Iv 18,34 pitanje: ”Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?” Isus pita Pilata, ali i svakoga od nas: ”Tko sam ja za tebe? Govoriš li o meni iz vlastitog iskustva, iz vlastitog susreta sa mnom, ili samo prenosiš ono što si čuo od drugih?” Jesmo li kršćani zato što nas je netko tako odgojio, ili zato što smo osobno upoznali Krista i prepoznali ga kao Kralja svog života? Prava vjera nije prepisana vjera, nego osobni odgovor na osobni susret s Kristom. Možemo znati puno o Bogu – iz knjiga, iz propovijedi, od roditelja ili iz vjeronauka. Ali znati o Bogu nije isto što i poznavati Boga. Kao što nije isto znati biografiju neke osobe i imati odnos s njom. Isus ne traži od nas da polažemo teološki ispit, nego da ga pustimo u vlastiti život. On ne želi da budemo ”vjernici po inerciji”, nego ljudi koji su osobno dotaknuti Njegovom prisutnošću. Vjera počinje tamo gdje prestaje prepisivanje – tamo gdje čovjek stane pred Boga, bez maski, bez tuđih riječi. U svijetu koji voli sigurnost, obrasce, recepte i provjerene formule, lako je upasti u zamku vjerske rutine – gdje, umjesto da živimo vjeru, mi je prepisujemo. Molimo jer ”tako piše”, vjerujemo ”jer su nas tako učili”, idemo na misu jer ”treba”. Prava vjera nikad nije samo kopija nečijeg iskustva. Ona se rađa u trenutku kada prestanemo mehanički slijediti i počnemo osobno vjerovati. Kad više ne tražimo sigurnost u tuđim riječima, nego se usudimo sami stati pred Boga – sa svim svojim pitanjima, nesigurnostima i čežnjama. Tada počinje živa, autentična vjera. Ne ona savršena, nego živa – koja diše, raste, lomi se i ozdravlja. Jer nije više prepisana, nego proživljena.
U svakom životu postoje trenuci koje nazivamo ”posljednji”: posljednji zagrljaj, posljednja riječ, posljednji pogled na voljeno lice… Najčešće ih prepoznamo tek kasnije, kad prođu. I onda se vraćamo na njih u mislima, i pokušavamo im dati novo trajanje, novu snagu – želimo ih sačuvati od zaborava. Takva je i Posljednja večera Isusa i njegovih učenika. U nju je stavio cijeli svoj život kroz jednostavan čin lomljenja kruha i dijeljenja čaše. Ono što su učenici tada vidjeli očima, nisu odmah razumjeli – osjetili su samo da je to nešto više od obične večere. U zraku je bila prisutnost vječnosti, iako su riječi bile svakodnevne: ”Uzmite i jedite… Uzmite i pijte…”. Isus nije izabrao moćan govor ni veličanstven čin da zapečati svoju ostavštinu – izabrao je stol, izabrao je zajedništvo. I svaki put kad sudjelujemo u Euharistiji, mi ”dolazimo” na posljednju večeru, ”ulazimo” u sobu ljubavi, ”sjedamo” za stol zajedništva. To nije obična večera – to je večera u kojoj je smrt izgubila moć, a ljubav dobila lice. Ta nas ”večera” poziva da drukčije gledamo na naše ”stolove”, da prestanemo uzimati zdravo za gotovo one s kojima ih dijelimo. I zato nek nam svaka večera postane svjesna, blagoslovljena, zahvalna, jer ne znamo hoće li nam biti posljednja.
Dok svakodnevno ponavljamo stvari, lako zaboravimo koliko su dragocjene, i da ih možda radimo po ”posljednji put”: posljednji razgovor s nekim koga smo voljeli, posljednji put kad smo šetali, posljednji osmijeh, posljednji pogled. Tek kad shvatimo da je to bilo posljednji put, tada shvatimo da je bilo vrijedno, i da će postat nezaboravno. Zato je mudrost živjeti kao da je svaki susret, posljednji, svaka gesta, oproštajna, svaka riječ, posljednja – da bismo voljeli bolje, dublje i srdačnije. Zaustavimo vrijeme. Samo onaj koji zna da će jednom sve proći, zna cijeniti ono što sada ima. Ljepota je u tome da živimo kao da bi sve moglo biti ”posljednji put” – ne iz straha, nego iz zahvalnosti. Kad bi tako gledali na stvari, možda bismo konačno počeli živjeti punim srcem. A ono što pamtimo nisu uvijek velike stvari – ponekad su to pogledi koje nitko drugi nije primijetio, tišina koja je rekla više nego riječi, ruka na ramenu kad smo mislili da smo sami. Ono što pamtimo nisu uvijek ni datumi, nego često osjećaji koji su nas dotaknuli, toplina prisutnosti, ili osmijeh u običnom danu. Vrijeme briše mnogo, ali srce čuva ono što je bilo istinski naše, ono što nas je dotaknulo i ostavilo trag. Zato budimo nečije ”ono što se pamti” – po dobroti, po toplini, po ljubavi koja nikad ne prolazi.
Isus je znao da će ga Juda izdati, a opet ga je izabrao za svoga apostola. (Mk 3, 13-19) Nije ga izabrao da bi ga ovaj izdao, to sigurno ne. Juda nije bio izdajica na početku. Njegova izdaja je rezultat niza malih posrtaja – možda neispunjenih očekivanja, pohlepe, razočaranja, duhovne mlakosti, koji su se taložili u njegovoj duši te je njegovo srce postajalo sve tvrđe i priklanjalo se zlu. Kakav je bio Isusov odgovor na “ne” svog apostola Jude? Isus ga prihvaća i predaje se. Ne brani se, ne osuđuje… Ne zato što je ravnodušan. Naprotiv. Prihvaćanje je puno više od ravnodušnosti. Isus prihvaća izdaju i muku koje ga snalaze jer posjeduje veću snagu: ljubav i povjerenje svoga Oca. Kad se kaže da Isus ”bi predan” ispada kao da On pasivno prihvaća sudbinu, nešto što se nije moglo promijeniti. Međutim, ne - Isus nije sudbinski prisiljen podnositi muku i smrt, On ju svojevoljno prihvaća. Ne samo da ju svojevoljno prihvaća, On čini i više od toga – On SEBE svojevoljno predaje! ”Nitko mi (život) ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem”, kaže On. (Iv 10, 18) Gospodin ne mrzi one koji ga ne ljube i izdaju, nego ih neizmjerno ljubi i daje im samoga sebe, da ne ostanu zarobljeni u svom zlu. Bog nas izabire zato jer nas voli, a ne na temelju grešaka koje smo sposobni napraviti. On poznaje naše slabosti, ali vidi i ono što možemo postati s Njegovom milošću. Strpljiv je i uporan s nama. Poznaje našu nutrinu do najsitnijih detalja – zna gdje ćemo pasti, zna i kada ćemo zaboraviti na Njega, zna i koliko puta ćemo se vraćati. Neumoran je u ljubavi prema nama jer vidi našu čežnju za Njim i zna da je svaki povratak, makar kako mali bio, znak da još nismo potpuno zatvorili vrata. Njegova ljubav je poput sunca koje svakog dana izlazi, neovisno o tome koliko puta smo mu okrenuli leđa. On ne prestaje vjerovati u dobro što je posijao u nas. On nije vrtlar koji sije i zatim odlazi. On bdije nad onim što je posijao. U svakome od nas postoji trag Stvoriteljeve ruke, mjesto gdje se čuva ono prvotno, nedodirnuto, klica dobra, svetosti, plemenitosti i ljepote.
Riječi koje odzvanjaju kroz stoljeća zvuče kao tužan i opominjujući vapaj: jedan od Dvanaestorice, pozvan, ljubljen, izabran…na kraju je postao izdajnik. Za trideset srebrenjaka. Priča o Judi nije samo tragedija jednog čovjeka - to je i poziv na budnost nama svima. Koliko puta i mi ”izdamo” Isusa - riječima, djelima ili šutnjom. Dobra je vijest da je Božje milosrđe veće od svakog grijeha - samo da mu povjerujemo i da mu se vratimo. Razlika između Petra i Jude nije u grijehu, nego u pokajanju - Petar je plakao i vratio se, a Juda to nije učinio, i znamo kako je završio. Zašto si to napravio, Judo? Isus ti je prao noge, jeo s tobom, zvao te prijateljem…i ti si ga poljupcem predao. Zašto? Zar zbog novca? Zbog razočaranja? Zbog neshvaćenih očekivanja? Možda si mislio da znaš bolje. Možda si mislio da će se sve drukčije odviti. Ali, znaš što, Judo? Tvoj najveći promašaj je što nisi vjerovao da te On i dalje voli. Isus je znao što ćeš učiniti, ali ti je ipak prao noge, i zvao te prijateljem. Ne zato što nisi pogriješio, nego zato što je znao da je ljubav jedina koja te može vratiti. Nažalost, ti nisi povjerovao toj ljubavi.
”Marija uzme libru prave dragocjene narodne pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti.” (Iv 12,1-11) Kad god je Isus časno dočekan, njegov miris i prisutnost unosi čist, lagan i zdrav duh, i mnoštvo dobrih raspoloženja koja se prelijevaju na druge. Kad istinski ljubimo Krista, božanski miomiris se širi oko nas, uljepšava i mijenja sve što dotakne. Ali Juda ne podnosi Marijinu gestu. Nesretnog li čovjeka: on bi pomast prodao za desetinu od trideset srebrnjaka. I makar to naizgled zvučalo razumno, lako ga je prozreti - iz njegovih usta to odiše dvoličnošću, ”jer bijaše kradljivac”. Mnogi koriste ”plemenite” izgovore da bi prikrili duhovnu bijedu, ravnodušnost ili zavist. Kad netko napravi nešto veliko, slobodno, od srca, uvijek nalaze nešto za prigovoriti, i tako razotkrivaju svoju mlakost, svoju ne-ljubav, svoju nemoć da se i sami predaju Bogu. Kad srce nije blizu Bogu, svako izvanredno djelo izgleda kao pretjerivanje. Tada nastaju ”razumna” opravdanja, ”mudre” kritike, i prikrivena zamjeranja. Kad se istinski ljubi, geste i darovi se ne mjere vagom. Ljubav je uvijek veća od svega i nikad je ne možemo mjeriti i držati u okvirima. (1 Kor 13) Svima koji Isus daju najbolje - ne ostatke vremena, nego prve sate dana, ne mrvice pažnje, nego cijelo srce, ne ono što im ne treba, nego ono što boli kad se daje, Isus zahvaljuje. Kad nam prigovaraju zbog velikodušnosti prema Bogu i ljudima, znak je da smo na dobrom putu. Nije važno što ljudi pričaju, važno je što On vidi, jer On razumije ono što drugi ne razumiju, On prima ono što drugi preziru, On pamti ono što drugi zaborave. Isusova ”hvala” vrijedi više od tisuću tuđih osuda.
”Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke”. (Lk 22,14) Tako kaže Isus svojim učenicima. Da, Isus se radovao što će blagovati Pashu sa svojima. Svatko ima svoje. I on ih je imao. Želio im je dati svoje tijelo za jelo i svoju krv za piće, da bude s njima ”u sve dane”, i rekao im je da ih jedva čeka vidjeti u svome Kraljevstvu. Znao je da zbog toga mora patiti. No, unatoč tome, to je žarko želio. Ni iščekivana patnja nije oslabila tu duboku čežnju njegova bića da im se daruje – žarko je želio uspostaviti Kraljevstvo gdje će njegovi učenici ”piti i jesti s Njim za njegovim stolom”. Za to će dati i zadnju kap svoje krvi. I nitko ih više neće moći otrgnuti iz Njegovog zagrljaja. (Iv 10,28) Prije nego što ih je napustio, podsjetio ih je na njihovu misiju – moraju nastaviti služiti jedni drugima poput Njega, i zapovjedio im je da nastave prikazivati Njegovo tijelo u spomen na njega. Da ga nikad ne zaborave. Hranite se za stolom moga tijela i moje krvi, i jačajte svoju braću i sestre. Onima koji će ”ustrajat uza nj u njegovim kušnjama” (Lk 22,28), vrata raja ubuduće će biti otvorena. Nauči i nas, Isuse, tako živjeti. Nauči nas gledati nebo držeći se za ruke.
S Isusom se moramo naviknuti mijenjati planove – On nas često vodi putevima koje nismo planirali. Mi volimo sigurnost, predvidivost, svoje rasporede…a Isus nas poziva na fleksibilnost srca, na osluškivanje i povjerenje. Mi bismo najradije stali na tjelesnom, makar je prolazno, a ostavili duhovno; radije bismo uzimali riječi samo u njihovom zemaljskom značenju, nego li u duhovnom. Isusove riječi: ”Ako tko čuva moju riječ, neće okusiti smrti dovijeka” (Iv 8,51) diraju duboko u srce vjere. Ovdje nije riječ o izbjegavanju tjelesne smrti, jer ona nas sve čeka, nego o vječnoj smrti, o odvojenosti od Boga. Čuvati Njegovu riječ znači živjeti iz Nje – ljubiti Njega, slušati Njegov glas i vršiti volju Očevu: Njegova Riječ ”nozi je našoj svjetiljka, i svjetlo našoj stazi.” (usp. Ps 119,105) U toj svjetlosti nema smrti. Samo život. Isus mijenja naše planove da nas nauči hodati po vodi, a ne samo po ”tvrdom”. Mijenjanje planova s Njim nije gubitak, nego rast. Zato kad nešto ne ide kako smo zamislili, recimo si: ”Gospodine, vodi Ti. I kad te neću razumjeti, ići ću s Tobom.” Kad nam je srce slomljeno, On je blizu; kad više ne možemo dalje, On nas nosi; kad sve izgleda izgubljeno, On pokazuje put. Ne nudi iluziju – život bez križa, nego daje smisao svemu. U tami, Njegova riječ postaje svjetiljka. Onaj tko čuva Njegovu riječ, prebiva već sada u životu koji nema kraja.
Isus se previše ne trudi da bi ga njegovi suvremenici razumjeli – kao da uživa u nerazumljivom govoru. Nije mu do popularnosti, nije neki ”influencer” kojem je važan broj ”pratitelja”. Ne broji ljude koji dolaze na misu ili na ispovijed, ili koliko ima kršćana u svijetu. Važnije mu je da oni koji dođu, dođu zbog Njega. Prije nego što nam je donio doktrinu, Isus nam je ”donio” sebe. Od nas ne očekuje da ga savršeno razumijemo, već da ga ljubimo. A ljubiti ga možemo bez pameti. Vjera je ustvari pustolovina ljubavi s Isusom. Za Blaise Pascala smo čuli. On je svoj razum ostavio po strani kako bi pustio svoje srce i svoju vjeru da govore. Bio je briljantan matematičar, fizičar i filozof. Već sa 17 godina pisao je matematičke rasprave, a za svog oca, koji se bavio obračunom poreza, izgradio je (1645.) prvi mehanički stroj za računanje, nazvan Pascalina, koji je bio slične konstrukcije kao mehanička računala iz 1940-ih. U tridesetprvoj godini, nakon teške nesreće, život mu se potpuno promijenio. Osjetio je Božju prisutnost, i obratio se na kršćanstvo. Među svojim brojnim razmišljanjima bavio se i filozofskim paradoksima kao što su: razum i vjera. Dođe nam u životu, kaže on, da si kažemo: Gdje mi je bila pamet! Za njega, ono što srce zna, zna i bez dokaza, ali s potpunom sigurnošću, čvrstom poput one utemeljene na razumu: ”Srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje”. Isus je ljubav, a ne matematika.