”Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode.” (Mt 13, 24-30) Kraljevstvo Božje raste u našim životima kao dvije biljke koje rastu u isto vrijeme, jedna jestiva, pšenica, druga otrovna, kukolj. Tek u vrijeme žetve možemo ih odvojiti, ono što je dobro zadržati, a ono što je loše spaliti. U životu svakoga od nas dobro i zlo koegzistiraju, kao pšenica i kukolj. Isus smatra da bi bilo nerazborito brzopleto iščupati loš izdanak, jer bismo mogli povrijediti onaj dobri. Vrijeme i sazrijevanje omogućit će nam da stvari vidimo jasnije. Zato dajmo vremena vremenu. Bog je stvorio svijet da bude otvoren brojnim mogućnostima i podložan usavršavanju. Ali zlo postoji i trebamo ga odbaciti. Definitivno. Međutim, ne smijemo zaboraviti da i u nesavršenostima, u grešnosti, Bog može činiti dobro. Njegov Križ nam pokazuje da patnja može biti put za uništenje grijeha. Naravno, ne radi se o tome da ispričavamo zlo koje se čini ili koje činimo, ali ‘strpljivo vrijeme’ će nam dopustiti da shvatimo da je Gospodin i u našim kušnjama bio prisutan: činio nas je snažnijima, strpljivijima, poniznijima. No, na posljednjem će se sudu žito i kukolj ipak morat odvojiti. Ono što je bilo dobro, ostat će, a ostalo će biti spaljeno. Mora se uzeti u obzir i Božja pravda. Na kraju svega, ne zaboravimo da nas Bog voli, i uvijek ima posljednju riječ.