”Marija uzme libru prave dragocjene narodne pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti.” (Iv 12,1-11) Kad god je Isus časno dočekan, njegov miris i prisutnost unosi čist, lagan i zdrav duh, i mnoštvo dobrih raspoloženja koja se prelijevaju na druge. Kad istinski ljubimo Krista, božanski miomiris se širi oko nas, uljepšava i mijenja sve što dotakne. Ali Juda ne podnosi Marijinu gestu. Nesretnog li čovjeka: on bi pomast prodao za desetinu od trideset srebrnjaka. I makar to naizgled zvučalo razumno, lako ga je prozreti - iz njegovih usta to odiše dvoličnošću, ”jer bijaše kradljivac”. Mnogi koriste ”plemenite” izgovore da bi prikrili duhovnu bijedu, ravnodušnost ili zavist. Kad netko napravi nešto veliko, slobodno, od srca, uvijek nalaze nešto za prigovoriti, i tako razotkrivaju svoju mlakost, svoju ne-ljubav, svoju nemoć da se i sami predaju Bogu. Kad srce nije blizu Bogu, svako izvanredno djelo izgleda kao pretjerivanje. Tada nastaju ”razumna” opravdanja, ”mudre” kritike, i prikrivena zamjeranja. Kad se istinski ljubi, geste i darovi se ne mjere vagom. Ljubav je uvijek veća od svega i nikad je ne možemo mjeriti i držati u okvirima. (1 Kor 13) Svima koji Isus daju najbolje - ne ostatke vremena, nego prve sate dana, ne mrvice pažnje, nego cijelo srce, ne ono što im ne treba, nego ono što boli kad se daje, Isus zahvaljuje. Kad nam prigovaraju zbog velikodušnosti prema Bogu i ljudima, znak je da smo na dobrom putu. Nije važno što ljudi pričaju, važno je što On vidi, jer On razumije ono što drugi ne razumiju, On prima ono što drugi preziru, On pamti ono što drugi zaborave. Isusova ”hvala” vrijedi više od tisuću tuđih osuda.