Putovanja života nas neizbježno mijenjaju, jer život nas susreće, a susreti nas mijenjaju. Putovanja nam daju prilike da prekinemo s onim što nas blokira, s onim što nas koči i da otkrivamo drugačije. Isus smatra da se na putovanje nikada ne ide sam i zato šalje svoje učenike dva po dva. Moraju hodati zajedno da bi bili jedan drugom podrška – da si pomognu nositi terete života. Da ne budu sami. Isus im kaže da ne nose puno toga sa sobom, jer će ih to opteretiti, blokirati i umarati. Ako su nam ramena teška, stopala odbijaju hodati. U životu imamo previše tereta, te su putovanja sjajna prilika da ih se oslobodimo, da odahnemo od svega što nam se nakupilo. Lakše je hodati kad ostavimo nepotrebno. Kada ne uzimamo previše tereta na sebe, dajemo životu priliku da se brine za nas, i lakše otkrivamo providnost skrivenu u poretku stvari. Dok kod Mateja i Luke Isus učenicima ne dopušta čak ni da uzmu štap, kod Marka je štap jedino što učenici smiju nositi. Prema nekim egzegetima, to bi bila pogreška u prijevodu, prema drugima, štap ukazuje autoritet učenja koji Isus povjerava učenicima, a treći smatraju da štap jednostavno služi za obranu od divljih zvijeri koje će susretati na putu, od zvijeri koje je Marko opisao na početku svog Evanđelja, opisujući pustinju i strahote koju svatko susreće u svojoj nutrini. Markov Isus nas podsjeća da ćemo se tijekom putovanja susretati s onima koji neće željeti napraviti mjesta za nas u njihovim životima, s onima koji će se bojati dijeliti, s onima koje su prethodni propovjednici povrijedili ili prevarili. Putovanja nas uče da prigrlimo neuspjehe i zatvorena vrata koji su neizbježni dio života.