Kao vjernici angažirani smo u različitim službama u zajednici. Među liturgijskim smo pjevačima. To je dobro, ali… Čistimo liturgijska mjesta. To je dobro, ali… Ministranti smo, liturgijski čitači i vjeroučitelji. I to je dobro, ali… Propovijedamo i slavimo sakramente kao svećenici. I to je dobro, ali… Sve je to dobro, i Bog nam čestita jer je naš vjernički hod ovjenčan uspjehom, ali… Gospodin, osim naših lijepih djela (koja su Njemu mila), želi iznad svega da nam bude prva ljubav. Crkvi u Efezu će zato reći: ”Prvu si ljubav svoju ostavio.” (Otk 2,4) Balašević bi zapjevao: ”Kad je prošlo đačko vreme, padeži i teoreme, i stripovi ispod klupe. Nije više bila klinka, počela je da se šminka i da želi stvari skupe. Tako mi je svakog dana bivala sve više strana, slutio sam šta nas čeka, pa sam prestao da brinem kako da joj zvezde skinem. Postala mi je daleka.” (Prva ljubav) Izgubili smo prvu ljubav. ”Ostaviti” i ”izgubiti” nije isto. ”Izgubiti” naglašava nenamjernost, ali ”ostaviti” namjernost. Evo nekoliko znakova kojima prepoznajemo da smo namjerno ostavili našu Prvu ljubav: više ne žeđamo za Božjom prisutnošću, ne čitamo Bibliju ili nas njezine riječi više ne pogađaju, rijetko se povlačimo na molitvu, toleriramo grijeh pronalazeći filozofske izgovore, hodamo svijetom koristeći sve vrste kompromisa… Zato nas Gospodin u istom Pismu savjetuje i daje nam tri recepta: ”Spomeni se dakle odakle si pao, obrati se i čini prva djela.” (Otk 2,5) Ako je početak poslanice općenito upućen Crkvi u Efezu, završava ipak na osoban način: ”Pobjedniku ću dati jesti od stabla života koje je u raju Božjem.” (Otk 2,5) Ako danas shvatimo da nam Bog više nije na prvom mjestu u životu, kleknimo i zamoli ga ponovno za tu milost i on će nam je dati. Oče, molimo te da nam oprostiš što smo te zanemarili. Zapali naš život svojom ljubavlju.