Zamislimo zbrku. Isus ”govori s autoritetom”, objavljuje dobrog Boga i čini čuda, a duhovni vođe kažu da se ne drži Zakona, nema vjerske običaje, nije ni svećenik ni farizej. Mi bismo rekli da ga roditelji nisu ničem naučili, ili – pa dobro gdje je taj čovjek odrastao. A odrastao je u dobroj obitelji, imao je dobre i pobožne roditelje. Od djetinjstva je odlazio na vjeronauk u sinagogu, molio u njoj svake subote, i redovito svake godine hodočastio u Jeruzalem. I nevjerojatno da za Njega kažu da nije bio dobar vjernik. Doista, za ne vjerovati. Što se dogodilo? Dogodio se Sin Božji. Kad je ”došao njegov čas”, Isus je počeo propovijedati Radosnu vijest i svima je pokazivao pravi Put kojim trebaju ići. O Bogu je govorio kao o svojem Ocu. Primjećivao je ljude koji pate, vidio njihovu nesreću i pomagao im. Nije optuživao i nikoga nije odbacivao. Opraštao je svima. Osuđivali su ga, ali On je nastavio naviještati Boga dobrote. Nije došao osuditi, nego spasiti svijet (Iv 12,44), štitio je svoje od skrupula, predrasuda, sitničavosti, i ‘potrage’ za važnošću. Za Njega su to ”obijeljeni grobovi”. Zahvalimo Isusu za slobodu i sreću koju nam je dao.