Nosimo mnoge terete sa sobom, težinu očekivanja koja drugi imaju od nas i ona koja sami hranimo. Nosimo težinu dužnosti i standarda koje smo sami sebi nametnuli, a da to nitko od nas nije tražio. Nosimo težinu razočaranja zbog prošlih stvari i strepnju za budućnost koja još ne postoji. A u međuvremenu život prolazi. Tek kad počnemo brojati svoje dane počinjemo shvaćati da bi trebalo preuzeti kontrolu nad našim životima i odlučiti što želimo s njima. Dođe vrijeme kad konačno trebamo odlučiti, presjeći i smanjiti terete koje nosimo. Ako se ne odreknemo balasta i bogatstva i prividnih titula koje smo nakupili tijekom vremena, nikada nećemo moći kvalitetno nastaviti putovanje našeg života. Sjetimo se da u evanđelju ”netko dotrči” do Isusa i zamoli ga: ”Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?” (Mk 10, 17-30) Jedini jezik koji je taj naučio u životu je jezik zasluga i dužnosti: za njega je vječni život nasljedstvo, nešto što mu pripada ili što može osvojiti. On se Isusu obraća kao učitelju, kao jednome od mnogih, koji mu mora dati zadaću da postigne svoj cilj. Tom čovjeku dužnost je (”Što mi je činiti?”) zauzela mjesto Boga. Ne može shvatiti da je ono što spašava – odnos, a ne zasluga. Zanimljivo, suočen s njegovom razmetljivošću vanjštine i uzvišenošću djelovanja i dužnosti, Isus ga zavoli. Vidi on što mu najviše nedostaje – da bude voljen. Zato mu predlaže da promijeni svoj način razmišljanja: ne daje mu recept, već ga poziva da ostavi one koji mu uništavaju život. Mnogi od nas smo neodlučni i radije se, kao i on, vraćamo u anonimnost, zbunjeni s onim što Isus predlaže. Šteta.