Evanđelje nam govori da se navečer na dan uskrsnuća Isus vratio da vidi apostole na mjestu gdje su se skrivali, a apostol Toma nije bio prisutan. Gdje li se samo skrivao? Ma, je li se uopće i skrivao? Možda mu je jednostavno bilo dosta skrivanja, pa je izišao ”na svježi zrak”. Kad se konačno pojavio, pretpostavljamo da su ga obasuli pitanjima: Pa, gdje si bio? Što si radio? Zašto te nije bilo? A Toma im to nije htio reći, jer im jednostavno nije vjerovao. Ni Isusu nije rekao, ali Isusa to i tako nije zanimalo. Isus mu je s guštom zapjevao ”Što to bješe ljubav”. Vole nas samo oni koji poštuju našu privatnost i čuvaju naše tajne. Za Isusa su naše tajne svetinje koje nikada neće oskvrnuti. Jedino što mu je važno je da smo tu, i onda kad to sami odlučimo biti. Zna nam se dogoditi da skrivamo informacije od najbližih, ”zbog mira u kući”, kako kažemo. To, istina, ne smatramo savršenim, i zna nas mučiti, ali ipak držimo neophodnim da bismo lakše zajedno živjeli. Je li potrebno sve ispričati, baš sve u detalje, svojim bližnjima? Je li u redu dio podataka ipak zadržati za sebe? Što o tome misli Isus? Isus nam je došao reći sve što je čuo od Oca svoga, baš sve, ali je također izjavio: ”Imao bih vam još mnogo reći, ali sada ne možete nositi.” (Iv 16,12) Postoje tajne i informacije koje smijemo i trebamo zadržati za sebe, čak i prema najbližima. S nekim informacijama se jednostavno ne mogu svi nositi. Neke moraju ostati skrivene i tajne. Kad bi Isus ”po krovovima” pričao svima što zna o nama, ne samo da bismo umrli od srama, nego bi propali u zemlju. Zato On nas i naše, drži za sebe. Mi smo njegova tajna ljubav. Hvala ti na tome, Isuse.