Duhovni život nije neprestano čeprkanje po savjesti. Grijeh nije cilj duhovnog života. Bog je cilj! Jedino On zaslužuje naše vrijeme i našu energiju. Bog koji nam je u Kristu sve oprostio. Istina, nije dokinuo Zakon, ali ga je došao pročistiti i dovesti do savršenstva, po Isusu, da budemo ‘‘savršeni kao što je savršen Otac nebeski.” Pretjerani zahtjevi prema sebi i drugima su psihičke i duhovne bolesti. Perfekcionizam nije savršenstvo. Cilj duhovnog života nije bavljenje grijehom, nego s Bogom u nama i s nama. Farizeji se bave s grijesima. Oni Isusu neprestano predbacuju da se ne drži Zakona, da krši subotu i da se druži s grešnicima. Nismo mi spasili sami sebe, svojim snagama zaslužiti spasenje i vječnost, nego Božjom ljubavlju prema nama. Sveta Mala Terezija je rekla da će u posljednji dan svoga života doći pred Boga praznih ruku jer je znala da ne može sebe spasiti po djelima, nego da će sve dobiti nezasluženo. Sjetimo se Isusove priče o zloduhu (Mt 12,43-45) koji je izašao iz čovjeka. Kaže da se zloduh nakon lutanja vratio. Zašto? Jer je vidio da je u tom čovjeku sve čisto, ali i prazno. Poveo je sa sobom još sedmoricu zloduha, jačih od sebe. I tom je čovjeku tada postalo gore nego prije. Dobro je da prosimo: ”Čisto srce stvori mi Bože, i duh postojan obnovi u meni.” Čisto srce - da, ali čistunstvo ne! Molimo za čisto srce, ali ispunjeno postojanošću, ispunjeno blagoslovom. O tome se radi. Središte naše duhovnosti nije i ne smije biti grijeh, nego Bog. Ako se neprestano vrtimo oko svojih grijeha, i sebe stalno preispitujemo, ako na tome gradimo duhovnost, onda smo duhovno bolesni i trebamo potražiti duhovnog liječnika.