Gubavci su u Isusovo vrijeme bili odvojeni od zajednice jer za gubu nije bilo lijeka. Živjeli su u nastambama koje su uspjeli izgraditi ili u pećinama. Radi lakšeg preživljavanja, uglavnom su živjeli zajedno. Nisu smjeli ići među ljude, a ako bi iz bilo kojeg razloga to morali, trebali su rukom pokriti usta i vikati: ”Nečist! Nečist!”, a ljudi bi često na njih bacali kamenje da ih otjeraju. Zamislimo strahote da među njima vidimo našu majku ili oca, brata ili sestru, sina ili kćerku, prijatelja ili prijateljicu, i da ih čujemo kako viču: ”Bježite od nas, nečisti smo, gubavi!” Da ti srce pukne. Danas nam naši gubavci viču - ”nemojte nas izbjegavati kao da smo gubavi”. Ta se bolest danas prenosi, između ostaloga, i korištenjem društvenih mreža. Više ne pjevamo: ”Beži Jankec, beži Jankec, cug ti bu pobegel”. Da bismo došli ”v beli Zagreb grad” jednostavno nazovemo broj – i vidimo se, čujemo se, razumijemo. Sve to zajedno nazivamo ”društvene mreže”. A u njima nema ni previše društva ni mreže. Svaki za sebe, i nitko s nikim. To je današnja guba - rijetko idemo ”u živo”. A lijek protiv te bolesti su izlasci s prijateljima, sudjelovanje u zajedničkim aktivnostima ili volontiranje, i u druženjima svih vrsta. Gubavci su rado išli k Isusu i molili ga da ih ozdravi, i On je rado činio. Ne trebamo se bojati jedni drugih.