Ima ljudi koji ne poštuju hijerarhiju. Isus je to osjetio na vrlo bolan način. U svojoj prispodobi govori o ljudima koji su gospodaru jasno dali do znanja: ”Nećemo da se ovaj zakralji nad nama.” Poštivati poglavare znači dopustiti im da nam priđu, da dopru do nas, da budu zahtjevni prema nama, ali u isto vrijeme dopustiti sebi da u njima prepoznamo odnos punog razumijevanja i poštovanja. Nužan uvjet za kvalitetne međuljudske odnose u Crkvi je poštivanje poglavara i njihove službe, ali i očekivanje da i oni poštuju njihove vjernike. Gospodinu ni na kraj pameti nije bilo da ”kraljuje”, da (oprostite) ”boguje”, nego da služi. Tako Isus zamišlja hijerarhiju. Kada ona nije takva, narod je ne poštuje, i jednostavno je banalizira. Gospodar iz prispodobe sluzi iskazuje povjerenje i daje mu sredstva za napredak i uspjeh, i sasvim je normalno da od njega očekuje račun. Međutim, polagati račun nekome tko ti ne pomaže u napretku je vrlo, vrlo teško, i čak nezamislivo. Sluga iz prispodobe (Lk 19, 11-28), nažalost, unatoč toga što mu je gospodar povjerio dobra i pomogao mu da stane na vlastite noge, ne priznaje i ne poštuje svoju ovisnost o njemu, nezahvalan je i nevjeran. Tako se nije smio ponašati. Poglavari trebaju pomagati svojima i ulagati u njih, a onda, i samo onda, imaju pravo očekivati poštovanje. Problematika je oduvijek prisutna, i u društvu, i u Crkvi. U odnosu s hijerarhijom ne možemo ostati po strani – ili se krećemo unatrag, uskraćujući joj povjerenje; ili idemo naprijed, poštujući ono što joj je povjereno i čineći onako kako trebamo. Sve što je između podložno je svađama, neuspjehu, i skandalima. I s jedne, i s druge strane.