Odlučiti se nije lako, a još je teže kada smo suočeni s dvije dobre stvari. Radi se o određivanju prioriteta. Osjećaj krivnje je tu iza ugla, strah od pogrešnog izbora je uvijek prisutan. I Isus je suočen s takvim sukobom: s jedne strane, obećao je apostolima da će s njima u osamu (Mk 6, 30-34), da će saslušati njihova iskustva nakon što ih je poslao da sami naviještaju Evanđelje, i dati im vremena za odmor, a s druge strane, tu su ljudi koji ga traže, umorni ljudi koji ne znaju kamo bi. Kome dati prioritet? Biti vjeran obećanju koje je dao prijateljima ili dati prostora potrebama ljudi? Što je ispravnije: završiti obuku apostola ili iskoristiti priliku da se nešto kaže ljudima koji ga trebaju? Svaka odluka će nekoga razočarati. Isus je izabrao ljude, i vjerojatno razočarao apostole. Bilo je tako i s razmetnim sinom, i s onih 99. Ali, što bi se dogodilo da je Isus ignorirao mnoštvo koje ga je tražilo? Ta ”bijahu kao ovce bez pastira.” Postoji ključ koji je kriterij Isusovih odluka: osjećaj milosrđa. Isusu nije bilo svejedno u kakvom je stanju vidio ljude i zato je slušao svoje srce. Smatrao je da su oni prioritet, a apostoli su pozvani da čekaju. Mogu to oni, i moraju: ”Kome je više dano, više će se od njih i iskati.” To ”iskustvo čekanja” postaje za njih mogućnost da nauče Isusove kriterije. U svjetlu krize kroz koju prolazi Crkva, Isus nas poziva da preispitamo naše prioritete.