Jedna od bolesti našeg vremena je usamljenost. S ”umreženošću” mislili smo da se više nitko neće osjećati sam, ali činjenice su, nažalost, drugačije. Govori se o ”epidemiji usamljenosti”. Kažu da je svaki četvrti zaražen tom opakom bolešću. Usamljenost je kada smo prepušteni sami sebi. Tada nam život postane jaram. No, kad se Isus ”uvuče” u sve što nas se tiče, naš jaram postaje ”slatki”, jer ga onda i Isus nosi s nama. Govore nam neki da Isusa ne možemo upoznati usred buke i smetnji naših užurbanosti. Ako je to točno, onda to nije Bog u kojeg vjerujem. Bog je prisutan u svim našim trenucima života, i u svim vremenima možemo ga susretati. Čak i više usred buke i užurbanosti nego ”kad nam sve ide dobro”. A kad će biti s nama, pitam vas, nego onda kad ga trebamo. Ako ne mi Njega, onda On nas svakako. Iskustvo usamljenosti nije ugodno. Gospodin je naziva jarmom koji boli, ali koji može postati ”sladak” kad prihvatimo da ga On nosi s nama. Ako ga nosimo sami, nećemo daleko stići, ali s njim ćemo uspjeti. Zato ujarmljeni životom, okrenimo glavu – pored nas hoda Gospodin koji se pati, znoji i plače s nama. U istom jarmu našeg života. Naš jaram je i na njegovim ramenima. Kršćanin nikad nije sam. I kad se osjećamo najnapušteniji, kad je jaram pretežak i nikako da ga namjestimo da nas manje boli, Gospodin je uvijek uz nas. S Njim možemo ići naprijed. Malo po malo, korak po korak.