Gospodin je izabrao sedamdeset i dva učenika ”i poslao ih pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći.” (Lk 10, 1-12) Učenici iz priče ne uživaju istu intimnost kao apostoli. Oni ne dijele njihov život s Njim poput njih koji su bili neprestano uz Njega, u čamcu usred oluje kao i tijekom mnogih čuda i znakova. Apostolima je rekao: Pođite za mnom, a ovima – idite ispred mene. Ali nije daleko iza njih. Poziva ih da u svemu budu ranjivi poput janjeta, da misle i ovise samo o Njemu. Da bismo naviještali Kraljevstvo, nematerijalne i vječne istine, moramo biti slobodni od ovoga svijeta. Pitamo se možemo li evangelizirati bez novca, bez torbe, bez sandala i bez pozdrava? Možemo. To ne znači da Isus želi da budemo bijedni, već od nas traži da budemo krotki i ponizni, ne-navezani na materijalno, slobodni od svega i sviju. Isus nas poziva da naviještamo Riječ Božju bez straha i bojazni od kritike, da donosimo mir Božji znajući unaprijed da će odgovor biti ili dobrodošlica ili odbijanje. ”Poslušali oni ili ne poslušali – rod su odmetnički – neka znaju da je prorok među njima.” (Ez 2, 5) Učenici će pokazati Božju prisutnost bez obzira na moguću reakciju ljudi. Zato ćemo se ”najradije još više hvaliti svojim slabostima da se u nama nastani snaga Kristova.” (usp. 2 Kor 12,9) U konačnici, Učitelj nas poziva da ostanemo krhko janje koje On nosi na svojim ramenima, slabi i ranjivi, koji potpuno ovise o božanskoj providnosti. Moli da nas vode ljubaznost i nježnost, da ne mislimo da se trebamo dokazivati ili iskazivati nadmoć ili što drugo – moli nas da budemo blizu svijeta. Gledajući nas, ostat će bez riječi.