Isus nas treba. On želi našu pomoć. Koliko god velik i moćan bio, želi da čovjek surađuje u njegovom planu spasenja, želi osposobiti druge da pomognu ljudima da ga upoznaju, zavole i služe mu. Nije nas slučajno izabrao. Takvom pozivu, s nekim tako velikim, ne može se odoljeti. Iako smo stvorenja vrlo ograničenih mogućnosti, on po nama ostvaruje nezamislive stvari. Njemu smo nezamjenjivi. ”Tijekom našeg života taj poziv, upisan u naše biće, dopire do nas, djelovanjem Duha Svetoga, na uvijek novi način, prosvjetljuje našu inteligenciju, daje snagu našoj volji, zadivljuje nas i čini da nam srce gori. Ponekad se pojavi neočekivano, ali se uglavnom ostvaruje postupno, kroz putovanje: kroz kontakt sa situacijom siromaštva, u trenutku molitve, zahvaljujući jasnom svjedočenju Evanđelja, kroz čitanje koje nam otvara duh, kada slušamo Riječ Božju i osjećamo da nam je upućena, u savjetu brata ili sestre koji nas prate, u vrijeme bolesti ili žalosti.” (Papa Franjo) Bog poziva ljubeći, a mi, zahvalni, odgovaramo ljubeći. Sveta Terezija od Djeteta Isusa, kad je konačno jasno ”uvidjela” tu stvarnost, uzviknula je: ”Napokon sam našla svoj poziv! Moj poziv je Ljubav! Da, našla sam svoje mjesto u Crkvi. U srcu Crkve, moje Majke, bit ću Ljubav.” Mašta Boga koji nas zove je beskonačna, kaže Sveti Otac.