Noć obavija ljudsku povijest: čovjek je ubio Boga i njegova Mesiju u svom srcu i duši. Mrak je prodro u duše. Gotovo je. Grobnica zapečati neuspjeh posljednjeg pokušaja da se unese malo vjere, malo istine, malo milosrđa u ljudsku komediju koju igra Sotona. Ispod ruševina i pepela Saveza, međutim, svijetli mala žeravica: vjera Marije koja je ostala stajati podno križa, i ona svetih žena koje idu na grob. Ovaj neugasivi žar koji ništa na svijetu ne može obuhvatiti, preskroman i malen, nedostižan je divovima ponosa. Iza kulisa krajolika zahvaćenog jutarnjom zorom, odvija se dvostruki scenarij: miomiris milosrđa svetih žena, koji se osjeća u aromama koje donose, širi miris života, a istovremeno, Život koji je progutan u ponorima smrti, trese vratima Hada. Svjetlost izbija iz dubine pakla i baca nadgrobni spomenik sa šarki. I dok su očevici zašutjeli, Božji glasnici daju nagovještaj razumijevanja praznog groba: ”Zašto tražite Živoga među mrtvima?” (Lk 24,5) To je pitanje koje odzvanja kroz stoljeća sve do danas. Nije to samo pitanje o ”praznom grobu”, nego i pitanje koje i nas poziva da preispitamo gdje tražimo Život. Jer prečesto ga tražimo u mrtvim stvarima – u prolaznim zadovoljstvima, u ispraznim odnosima, u površnim ambicijama. Tražimo smisao tamo gdje ga nikada nećemo naći – u grobnicama ovog svijeta. Krist nije ostao u grobu. On je uskrsnuo. On je živ. I zato nas to pitanje ”Zašto tražite Živoga među mrtvima?” poziva da prestanemo kopati po prošlosti, po našim razočaranjima, po našim padovima i porazima – jer On nije tamo. On je naprijed. On je u oprostu. U novom početku. U nadi koja ne umire. U ljubavi koja pobjeđuje smrt. Nemojmo tražiti Živoga među mrtvima. Okrenimo se. Pogledajmo prema svjetlu. Krist nas čeka – živ, prisutan, uskrsli.