”Ajmo ljudi, ajmo ća, idemo”, tjera Isus svoje. Na kraju dana ispunjenog propovijedanjem, liječenjem, tješenjem i slušanjem, Isusa je svladao umor i treba mu sna. Dobro mu dođe pramac. Moramo ga uzet i takvog, iscrpljenog i umornog. I pustit ga da barem malo odahne. Na učenicima je da razapnu jedra, a u pričuvi da imaju vesla … a vitar? nek puše kako mu volja. Na njemu je da igra svoju igru. More uvik plaši i mornare, a di ne bi prašinare. Tako mora biti. Ne kukajmo, držimo smjer, i pustimo Isusa da malo odmori (Mk 4,35-41).