Djevice koje nisu ponijele ulja (Mt 25, 1-13) upozoravaju nas na veliku opasnost na hodočašću po zemlji: nebrige za svoj duhovni život, za svoje prijateljstvo s Bogom. Lude djevice mislile su da je beskorisno tratiti trud na količinu ulja, da su im vlastite snage dovoljne da nađu put. Ponekad, usred svakodnevne gužve, prijateljstvo s Bogom može nam izgledati poput njih – pitamo se ima sli smisla truditi se. I tada se odmaknemo od bitnog, od onoga što daje smisao i svjetlost našem životu, ‘naše svjetiljke’ punimo odmorom, materijalnim stvarima, ili ljudskim odnosima. A kad dođe noć, ‘noć života’, tražit ćemo ulje, ali ga nećemo naći. Susrest ćemo ljude koji će ga imati, ali će nam reći da ono pripada njima. Ulje, kao i sve ostalo što je važno za sreću, ne može se kupiti, jer trgovci srećom ne postoje. Dakle, što učiniti? Odgovor je božanski jednostavan - moramo se ponizno vratiti velikim istinama: Bogu koji nam pomaže, koji nas voli i želi našu ljubav. ”Ne da se sreća zlatom kupiti… džaba mu svega kad u duši mira nema.” (Andrija Čordaš, Zlatni Dukati)