Dok svakodnevno ponavljamo stvari, lako zaboravimo koliko su dragocjene, i da ih možda radimo po ”posljednji put”: posljednji razgovor s nekim koga smo voljeli, posljednji put kad smo šetali, posljednji osmijeh, posljednji pogled. Tek kad shvatimo da je to bilo posljednji put, tada shvatimo da je bilo vrijedno, i da će postat nezaboravno. Zato je mudrost živjeti kao da je svaki susret, posljednji, svaka gesta, oproštajna, svaka riječ, posljednja – da bismo voljeli bolje, dublje i srdačnije. Zaustavimo vrijeme. Samo onaj koji zna da će jednom sve proći, zna cijeniti ono što sada ima. Ljepota je u tome da živimo kao da bi sve moglo biti ”posljednji put” – ne iz straha, nego iz zahvalnosti. Kad bi tako gledali na stvari, možda bismo konačno počeli živjeti punim srcem. A ono što pamtimo nisu uvijek velike stvari – ponekad su to pogledi koje nitko drugi nije primijetio, tišina koja je rekla više nego riječi, ruka na ramenu kad smo mislili da smo sami. Ono što pamtimo nisu uvijek ni datumi, nego često osjećaji koji su nas dotaknuli, toplina prisutnosti, ili osmijeh u običnom danu. Vrijeme briše mnogo, ali srce čuva ono što je bilo istinski naše, ono što nas je dotaknulo i ostavilo trag. Zato budimo nečije ”ono što se pamti” – po dobroti, po toplini, po ljubavi koja nikad ne prolazi.