U svakom životu postoje trenuci koje nazivamo ”posljednji”: posljednji zagrljaj, posljednja riječ, posljednji pogled na voljeno lice… Najčešće ih prepoznamo tek kasnije, kad prođu. I onda se vraćamo na njih u mislima, i pokušavamo im dati novo trajanje, novu snagu – želimo ih sačuvati od zaborava. Takva je i Posljednja večera Isusa i njegovih učenika. U nju je stavio cijeli svoj život kroz jednostavan čin lomljenja kruha i dijeljenja čaše. Ono što su učenici tada vidjeli očima, nisu odmah razumjeli – osjetili su samo da je to nešto više od obične večere. U zraku je bila prisutnost vječnosti, iako su riječi bile svakodnevne: ”Uzmite i jedite… Uzmite i pijte…”. Isus nije izabrao moćan govor ni veličanstven čin da zapečati svoju ostavštinu – izabrao je stol, izabrao je zajedništvo. I svaki put kad sudjelujemo u Euharistiji, mi ”dolazimo” na posljednju večeru, ”ulazimo” u sobu ljubavi, ”sjedamo” za stol zajedništva. To nije obična večera – to je večera u kojoj je smrt izgubila moć, a ljubav dobila lice. Ta nas ”večera” poziva da drukčije gledamo na naše ”stolove”, da prestanemo uzimati zdravo za gotovo one s kojima ih dijelimo. I zato nek nam svaka večera postane svjesna, blagoslovljena, zahvalna, jer ne znamo hoće li nam biti posljednja.