U duhovnom životu postoji napetost između dviju dimenzija – kontemplativnog života i služenja. Smatramo da ako radimo, ne možemo moliti, a ako molimo, ne možemo biti na usluzi bližnjima. Ponekad smo skloni favorizirati jedno nad drugim. U Evanđelju (Lk 10,38-42) elemente te napetosti nalazimo u Isusovom susretu s Martom i Marijom – Marta radi u kuhinji kako bi Gospodinu ponudila toplu dobrodošlicu, a Marija ostaje do nogu Gospodinovih kako bi razgovarala s njim i slušala ga. Marta se usmjerila na svoj posao i brigu o gostima, a Marija se, s druge strane, brinula o tome da bude s gostima. Je li Marta bila u krivu što se naljutila na Mariju, koja ju je ostavila da sama odrađuje posao? U svojim očima, nije, no Isus je smatrao da jest. ”Mnogi od nas to ne žele priznati, no kada smo u prisustvu Boga, radije se brinemo za sitnice. U našoj želji da služimo često se koncentriramo na nebitne stvari, umjesto na Isusa Krista. Poput Marte smo. Ne možemo se pomoliti zbog mnogo posla kojeg imamo. Ne možemo stati na trenutak i čitati Bibliju zato što imamo neke rokove. Ne možemo slušati propovijed u miru zato što nam je netko poslao poruku. Mnogima je od nas teško prepustiti se Bogu. Tako neki propovjednici misle da se moraju držati uvijek istih moralnih tema u svojim propovijedima, i nikako da se usmjere na Krista, više ih brinu principi i institucija, nego Bog i ranjene duše njihovih vjernika. Marija je jednostavno sjela i pomislila: ”Isus je ovdje i svoje ću vrijeme posvetiti njemu. Ostalo može čekati”. (www.christiantoday.com) Istina, kontemplacija Boga najvrjednija je i najplemenitija vježba koju čovjek može postići, ali je također istina da čovjek ne bi bio potpuno čovjek bez rada i služenja. Umjesto da ih suprotstavljamo, nastojmo živjeti te dvije dimenzije našeg ljudskog života usklađeno. Služenje može postati molitva kada ga prinosimo Gospodinu iz ljubavi i za Njegovu veću slavu, a naša molitva može poslužiti bližnjemu kad ga zagovaramo i iz nje crpimo snagu da se velikodušno dajemo svojim svakodnevnim zadaćama.