”Pustiti”, ne ”prisiliti”, ne ”zaslužiti”, ne ”dokazati”. Samo pustiti. Isus ne ulazi silom. On stoji na vratima i kuca. (usp. Otk 3,20) Pustiti Isusa u vlastiti život znači otvoriti vrata našeg srca koja često držimo zaključana – iz straha, srama, tuge, navike ili kontrole. Pustiti Isusa znači dopustiti da nas vidi onakve kakvi jesmo, dopustiti mu da bude Kralj u našim svakodnevnim stvarima: u poslu, u obitelji, u odnosima, u borbama koje nitko ne vidi. Pustiti Isusa znači konačno predahnuti, jer više ne moram sve sami. Većina nas nosi ogroman teret – od očekivanja, briga, rana iz prošlosti, neizvjesnosti što nosi sutra, i često mislimo da moramo sve sami: biti jaki, imati odgovore, ne posustati. Ali kada Isusa stvarno pustimo u svoj život, ne samo na riječima, nego iskreno i potpuno, događa se nešto čudesno – počinje se mijenjati način na koji nosimo stvari. I dalje ćemo imati križeve, ali ih više nećemo nositi sami. To znači predahnuti u Kristu, znači odložiti lažni imperativ ”moram sam”, i početi disati punim plućima. To nije bijeg od stvarnosti, nego upravo suprotno – suočavanje sa životom, ali u Njegovoj prisutnosti. Kada je On tu, tada i naši umori postaju lakši, a naše suze dobivaju smisao. Jer nismo više sami.