Isus se previše ne trudi da bi ga njegovi suvremenici razumjeli – kao da uživa u nerazumljivom govoru. Nije mu do popularnosti, nije neki ”influencer” kojem je važan broj ”pratitelja”. Ne broji ljude koji dolaze na misu ili na ispovijed, ili koliko ima kršćana u svijetu. Važnije mu je da oni koji dođu, dođu zbog Njega. Prije nego što nam je donio doktrinu, Isus nam je ”donio” sebe. Od nas ne očekuje da ga savršeno razumijemo, već da ga ljubimo. A ljubiti ga možemo bez pameti. Vjera je ustvari pustolovina ljubavi s Isusom. Za Blaise Pascala smo čuli. On je svoj razum ostavio po strani kako bi pustio svoje srce i svoju vjeru da govore. Bio je briljantan matematičar, fizičar i filozof. Već sa 17 godina pisao je matematičke rasprave, a za svog oca, koji se bavio obračunom poreza, izgradio je (1645.) prvi mehanički stroj za računanje, nazvan Pascalina, koji je bio slične konstrukcije kao mehanička računala iz 1940-ih. U tridesetprvoj godini, nakon teške nesreće, život mu se potpuno promijenio. Osjetio je Božju prisutnost, i obratio se na kršćanstvo. Među svojim brojnim razmišljanjima bavio se i filozofskim paradoksima kao što su: razum i vjera. Dođe nam u životu, kaže on, da si kažemo: Gdje mi je bila pamet! Za njega, ono što srce zna, zna i bez dokaza, ali s potpunom sigurnošću, čvrstom poput one utemeljene na razumu: ”Srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje”. Isus je ljubav, a ne matematika.