Ivan, ”glas koji viče u pustinji”, čije je propovijedanje dovelo tolike grešnike do obraćenja, okovan i bespomoćan čami u tamnici. Nikoga više nema tko bi ga htio slušati, ali on ne odustaje, ne odustaje živjeti svoje ideale, ”pripravljati put Gospodinu”. Oprosti što te pitam, Isuse – gdje si? Gdje je tvoj brod, prijatelju moj, sad kad te tvoj Ivan najviše treba? Poskakivao je od radosti kad te je prvi put susreo (usp. Lk 1,41), sebe je opisivao kao zaručnikova prijatelja koji stoji do njegovih nogu i raduje se njegovu glasu (usp. Iv 3,29), pokazao te svijetu kao Jaganjca koji oduzima grijehe. Sad je sam, a tebe nema, Isuse. No, to nije istina. Ti si s njim u tamnici. Ti si s njim. Ti svoje nikad ne napuštaš. (usp. Jer 1,19) Za tebe smo dragocjeni izvan svake zasluge i očekivanja, pružaš nam ruku i s nama dijeliš sve, sve do toga da postaješ ranjiv zbog nas, stavljaš se u naše ruke bez obrane i bez zahtjeva jer nas voliš, želiš naše dobro i želiš nas učiniti sudionicima svoje ljubavi.