Sveti pisac tješi Božji narod koji je u progonstvu u Babilonu i kaže im da će se ”Vraćat s pjesmom, noseći snoplje.” (Ps 126,6). Govori im o nadi i Božjoj vjernosti. Izražava im duboku istinu: iako je sadašnje vrijeme možda obilježeno suzama, trudom, naporima i neizvjesnošću, doći će dan povratka – dan radosti, dan ploda. Bog ne ostavlja one koji siju u suzama. Često se u životu trudimo, molimo, borimo, a ne vidimo odmah plodove. No, Božja riječ obećava da ono što je posijano u vjernosti, ljubavi i nadi – neće ostati uzaludno. Snoplje će doći. I ne bilo kako – nego s pjesmom! ”Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi.” (Ps 126) Radi se o Božjoj pedagogiji: o Bogu koji nikad ne zanemaruje ono što je proizašlo iz ljubavi i položeno u tlo svakodnevice. Suze nisu znak slabosti, nego duboke povezanosti s onim što činimo. One znače da nam je stalo, da sijemo sa srcem, da nismo ravnodušni. I upravo zato, takva sjetva ima snagu donijeti žetvu koja će biti proslavljena pjesmom. To je Božji paradoks: kroz slabost dolazi snaga, kroz gubitak dolazi dobitak, kroz tamu, svjetlo. Nekad ne vidimo odmah – ni klijanje, ni pupove… ali Bog vidi. I On čuva. Život s Bogom često je skriven poput korijena pod zemljom. Ne vidiš odmah rast. Ponekad izgleda kao da ništa ne uspijeva, kao da se ništa ne mijenja. Ali Božje kraljevstvo raste, i kad dođe vrijeme – ono se pokaže u plodu, u pjesmi, u snopljima radosti. Bog ne zaboravlja nijednu suzu, nijednu žrtvu. I ne samo da ih ne zaboravlja – On ih posvećuje. Tamo gdje mi vidimo samo umor, On već vidi zrelu žetvu. Tamo gdje je nama tama, On priprema zoru. I sve će jednoga dana postati ”snoplje radosti”. To je duboka poruka za nas: svi mi imamo svoja ”babilonska sužanjstva” – razdoblja tame, udaljenosti od doma, od Božje blizine, od sebe samih. Ali kad se budemo vraćali, nećemo biti bez ičega, nego s punim naručjem onoga što je tiho raslo i dozrijevalo u boli. Hrvatski pjesnik, svećenik Izidor Poljak, rodom iz Bednje, napisao je: ”Neću da moji dani proteku mračni u tihu lijeć se r’jeku Vječnosti. Putove moje pjesan nek prati Orla, što s plamenim suncem se brati. Kuda koracam, hoću da bacam snopove zlatne svjetlosti.” (Planite b’jeli ognjevi duše)