Svetost često vidimo kao uzdizanje do slave, ali Isus nam pokazuje drugi put: put napuštenosti, povjerenja i jednostavnosti djeteta, ”mali put” Terezije od Djeteta Isusa. Tko bi mogao zamisliti da cilj našeg duhovnog života nije veličina, nego slabost i poniznost djeteta. U drugoj poslanici Korinćanima Pavao kaže: ”Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak.” (2 Kor 12, 10) Bog ne prezire našu slabost i našu malenost, u tome On vidi prednost. Kada On djeluje u nama još je očitije da naša snaga ne dolazi od nas nego od njega. Učeniku koji ga je upitao je li slijepac od rođenja takav jer je grešnik, Isus je odgovorio: ”Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.” (Iv 9,3) Prihvatimo biti svjedoci Boga u svojoj slabosti, ne zaustavljajmo Božje djelo pod izlikom da ga želimo biti dostojni. Poniznost koju zahtijeva duhovno djetinjstvo čini nas poslušnijima Božjem djelovanju. Kada tražimo svoju slobodu i autonomiju ili kada se uvjeravamo u svoje snage, krutost naše duše otežava djelovanje Duha Svetoga, manje smo prijemčivi za njegove darove i nadahnuća. Pustimo da se glina naše ljudskosti oblikuje u Lončarevoj ruci.