”Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj” (Mt 8, 5-11). Ovime nam satnik nudi lijepu pouku o poniznosti: prepoznaje i Gospodinovu veličinu i vlastitu malenost. Evanđelje nas poziva da se potpuno pouzdamo u Gospodina jer nas On može i hoće izliječiti od naših rana. On ne treba putovati ”iz nebeskih visina” da bi odgovori na naše molitve i oslobodi nas od zla. On je blizu nas, a posebno onima koji su slomljena srca. Pokazao nam je svoju ljubav i vjernost, uvijek iznova ispunjavajući svoja obećanja, čak i kada smo skrenuli s njegovog puta. Nikada nam nije okrenuo leđa. Poziva nas da ga molimo. U molitvi nismo mi ti koji mu trebamo govoriti što da čini, nego mu se stavljamo na raspolaganje da On ostvari u nama ono što je najbolje za nas. Naravno, možemo mu izraziti svoje želje i potrebe, on je Otac koji nas ljubi, ali najvažnije je naše pristajanje na Njegovu svetu volju. Gospodine Isuse, pred tobom se prepoznajemo siromašni i maleni. Trebamo te. Ti si beskrajno dobar, sposoban suosjećati sa svim našim potrebama.