Tog uskrsnog jutra Marija Magdalena izlazi iz kuće vrlo rano – još za mraka odlazi vidjeti Isusov grob. Ide na grob svog Učitelja kojeg je silno voljela. Što joj se plelo po glavi i što je tada osjećala možemo si samo zamisliti. A ono što vidi je strašno – grob je prazan. Sigurno joj je bilo grozno. Ne samo da joj je Učitelj umro, nego ni njegovog tijela više nema. Izbezumljena trči to reći njegovim učenicima. Tražila ga je, i nije ga našla! Prije ili kasnije, svaki od nas će se suočiti s traženjem Isusa u životu, i s trenucima kada ga nećemo pronaći. Šimun Petar i drugi učenik, ne traže, ne trče istim ritmom, ne dolaze na mjesto u isto vrijeme. Šimun Petar je stariji i umoran od svega, posebno zato jer još uvijek nosi težinu izdaje. Za njega je trčanje na Isusov grob ponajprije put pomirenja. Međutim, kad je tamo stigao – ništa mu nije bilo jasno. Trebat će mu vremena da povjeruje. Njegove oči još uvijek nisu bile u stanju vidjeti Boga. Onaj drugi učenik trči brže, i slika je mlade Crkve i života punog poleta. On je pomirena osoba, jer nije pobjegao od križa – ostao je do kraja. Za njega se kaže da nije samo vidio da je grob prazan, nego i da je povjerovao. Istina, to još uvijek nije jasna vjera. Evanđelist kaže da oni još nisu do kraja razumjeli Sveto pismo, i još nisu shvaćali što znači – uskrsnuti. Međutim, ponekad možemo pogoditi i vjerovati, čak i bez da vidimo i razumijemo u potpunosti. Jer ljubav vjeruje bez gledanja. To je dovoljno. Jedno je sigurno: Uskrsli dopušta da ga svi susretnu. I zato, ostavimo se naših grobova, naših tužnih sudbina, naših poraza i nemogućih situacija – ne plačimo! Nek stvari idu svojim tokom. Uskrsli Učitelj hoda s nama, i s Njim će polako sve biti jasnije. Ne dolazi s brzim rješenjima, ne daje uvijek odgovore, ali daje mir. I onda ono ”polako” nije slabost, nego milost. S Njim će sve biti jasnije – ne odjednom, ali dovoljno brzo da možemo ići dalje.