Isus upućuje Pilatu u Iv 18,34 pitanje: ”Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?” Isus pita Pilata, ali i svakoga od nas: ”Tko sam ja za tebe? Govoriš li o meni iz vlastitog iskustva, iz vlastitog susreta sa mnom, ili samo prenosiš ono što si čuo od drugih?” Jesmo li kršćani zato što nas je netko tako odgojio, ili zato što smo osobno upoznali Krista i prepoznali ga kao Kralja svog života? Prava vjera nije prepisana vjera, nego osobni odgovor na osobni susret s Kristom. Možemo znati puno o Bogu – iz knjiga, iz propovijedi, od roditelja ili iz vjeronauka. Ali znati o Bogu nije isto što i poznavati Boga. Kao što nije isto znati biografiju neke osobe i imati odnos s njom. Isus ne traži od nas da polažemo teološki ispit, nego da ga pustimo u vlastiti život. On ne želi da budemo ”vjernici po inerciji”, nego ljudi koji su osobno dotaknuti Njegovom prisutnošću. Vjera počinje tamo gdje prestaje prepisivanje – tamo gdje čovjek stane pred Boga, bez maski, bez tuđih riječi. U svijetu koji voli sigurnost, obrasce, recepte i provjerene formule, lako je upasti u zamku vjerske rutine – gdje, umjesto da živimo vjeru, mi je prepisujemo. Molimo jer ”tako piše”, vjerujemo ”jer su nas tako učili”, idemo na misu jer ”treba”. Prava vjera nikad nije samo kopija nečijeg iskustva. Ona se rađa u trenutku kada prestanemo mehanički slijediti i počnemo osobno vjerovati. Kad više ne tražimo sigurnost u tuđim riječima, nego se usudimo sami stati pred Boga – sa svim svojim pitanjima, nesigurnostima i čežnjama. Tada počinje živa, autentična vjera. Ne ona savršena, nego živa – koja diše, raste, lomi se i ozdravlja. Jer nije više prepisana, nego proživljena.