Isus prihvaća da kao čovjek ne može sam, prihvaća siromaštvo svojih ljudskih resursa, i moli pomoć svojih učenika. On se ne nameće, nego surađuje, i prepušta svoje znanje i svoju moć učenicima – ”vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć.” (usp. Mt 10,1) Zna On dobro da će oni ponekad zabrljati, ta ljudi su. Ali On vjeruje u bolje sutra, sanja vrijeme kada će krenuti na bolje jer smo “rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni.” (1Pe 2, 9). I tada ćemo zasukat rukave i snažnije prionuti – blagoslivljat ćemo, prinositi žrtve pomirenja i propovijedati Radosnu vijest. Dopustimo mu da danas prodre u naše misli, unatoč našim ograničenjima i manama. Dopustimo mu da njegov mir vlada u našim srcima, unatoč našim pogreškama.