”Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke”. (Lk 22,14) Tako kaže Isus svojim učenicima. Da, Isus se radovao što će blagovati Pashu sa svojima. Svatko ima svoje. I on ih je imao. Želio im je dati svoje tijelo za jelo i svoju krv za piće, da bude s njima ”u sve dane”, i rekao im je da ih jedva čeka vidjeti u svome Kraljevstvu. Znao je da zbog toga mora patiti. No, unatoč tome, to je žarko želio. Ni iščekivana patnja nije oslabila tu duboku čežnju njegova bića da im se daruje – žarko je želio uspostaviti Kraljevstvo gdje će njegovi učenici ”piti i jesti s Njim za njegovim stolom”. Za to će dati i zadnju kap svoje krvi. I nitko ih više neće moći otrgnuti iz Njegovog zagrljaja. (Iv 10,28) Prije nego što ih je napustio, podsjetio ih je na njihovu misiju – moraju nastaviti služiti jedni drugima poput Njega, i zapovjedio im je da nastave prikazivati Njegovo tijelo u spomen na njega. Da ga nikad ne zaborave. Hranite se za stolom moga tijela i moje krvi, i jačajte svoju braću i sestre. Onima koji će ”ustrajat uza nj u njegovim kušnjama” (Lk 22,28), vrata raja ubuduće će biti otvorena. Nauči i nas, Isuse, tako živjeti. Nauči nas gledati nebo držeći se za ruke.